Dok televizijski gledatelji nestrpljivo čekaju četvrtu sezonu serije „Crno-bijeli svijet” u kojoj glumi socijalističkog direktora Juru Kipčića, zagrebačka ga kazališna publika može gledati u matičnom ZKM-u, a upravo gostuje i u Kerempuhu.
Razgovarala: Gea Vlahović
Snimio: Tomislav Marić
Sreten Mokrović jedna je od onih glumačkih persona koje se svojim umjetničkim senzibilitetom, kreativnom energijom i scenskom maštom izdvajaju – ne specifičnošću svojega izričaja, odabirom uloga ili kanala vizualne komunikacije, već upravo sveobuhvatnošću svojeg izvedbenog dosega: od klasika do suvremenih komada, na televiziji, filmu i u kazalištu, Mokrovićeva je karijera estetski kolaž sastavljen od čitavog dijapazona teatarskih, filmskih i televizijskih ostvarenja kojima se taj glumac profilirao kao zreo tumač zahtjevnih karakternih uloga, od angažiranih glumačkih razobličavanja zbilje, preko introspektivnih izvedbenih reminiscencija, do konvencionalnih likova običnih, malih ljudi.
Dok televizijski gledatelji nestrpljivo čekaju četvrtu sezonu serije „Crno-bijeli svijet” u kojoj glumi socijalističkog direktora Juru Kipčića, zagrebačka ga kazališna publika može vidjeti u matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) u dvostrukoj ulozi naslovnog junaka krvave Shakespeareove tragedije „Tit Andronik” i lelujave Gusjenice „Alice u zemlji čudesa”, dok se u adaptaciji francuske komedije „Doma je najbolje” u Satiričkom kazalištu Kerempuh paralelno bavi crnohumornim svođenjem obiteljskih računa pod pritiskom životnih neuspjeha.
Rođen je 1957. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti (ADU). Prvi stalni angažman nakon završetka studija dobio je u ZKM-u, da bi potom prešao u GDK Gavellu. Surađivao je s brojnim zagrebačkim teatrima, ansamblima i redateljima, za svoj je glumački rad višestruko nagrađivan, a posljednjih trinaest godina stalni je član ansambla ZKM-a, te svoje profesionalno vrijeme dijeli između kazališta, filma, televizije i radija, a ono privatno između obitelji, prijatelja i – uživanja u ljenčarenju.
PLAYBOY: Odakle početi – od kazališta, filma ili televizije? U svojoj ste gotovo 40-godišnjoj karijeri ostvarili na desetke uloga u sva tri medija; možda da krenemo od pitanja – gdje se najbolje osjećate?
MOKROVIĆ: Odakle početi? Pa, najbolje od početka! Dakle, od prve radio drame koju smo snimali u prirodnom okruženju na Sljemenu; tada sam polazio prvu ili možda drugu godinu Akademije. Snimali smo noseći prazne čuturice i hodali u vojničkim čizmama kako bi dobili što uvjerljiviju zvučnu sliku vojske na maršu. Ako se dobro sjećam, bila je to adaptacija jedne od Krležinih priča. Bio sam, priznajem, vrlo iznenađen načinom snimanja. Tako sam zaradio svoj prvi glumački honorar. I danas često radim na radiju u dramskom programu i drugim emisijama o književnosti na Trećem programu. Svakako moram izdvojiti suradnju s iznimnim čovjekom i predivnim pjesnikom Danijelom Dragojevićem, s kojim sam tijekom niza godina snimio puno poezije i proveo posebno, inspirativno vrijeme. Dakle, to su bili neki moji profesionalni početci, na radiju. Zatim slijede prva snimanja za televiziju, prve predstave u kojima sam radio… Svakako trebam spomenuti prvi film koji sam snimio, „Daj što daš” u režiji Bogdana Žižića, na četvrtoj godini fakulteta. To mi je bio prvi ozbiljan glumački honorar – kupio sam crvenog fiću. Ali vaše je pitanje gdje se najbolje osjećam… Pa, najbolje se osjećam kad mi se čini da radim neku stvar, predstavu, film ili televizijsku seriju koja ima smisla, koja mi nešto govori, pokreće nešto u meni, i za koju mislim da će prokomunicirati s gledateljima i probuditi ista osjećanja u njima.
PLAYBOY: Rođenjem ste Zagrepčanin, „dečko iz centra”, iz obitelji koja nije izravno povezana s umjetnošću – majka vam je bila službenica, a otac gastarbajter. Kako su oni reagirali kad ste im rekli da planirate postati glumac? Biti glumac u ono je vrijeme značilo određeni intelektualni – makar ne nužno i materijalni – prestiž; je li se taj status danas, u doba tržišne ekonomije i „lova na zaradu” donekle promijenio? Što za vas znači „biti glumac”?
MOKROVIĆ: Da, potječem iz obitelji koja nije imala profesionalne veze s umjetnošću; nitko od mojih roditelja nije se bavio time, ali i otac i majka imaju umjetnički potencijal. Otac je bio izvrstan zabavljač i samouk na gitari i violini, volio je pjevati, a majka je radila predivne figure od tijesta i gline, mala remek-djela za svoje unuke Ivana i Olgu. Ujak je pjevao operne arije i sve nas zabavljao… Ali moja objava da želim biti glumac i profesionalno se baviti time kao poslom i živjeti od toga, zaista je odjeknula kao neko čudo. Imam pred sobom sliku kako me svi u čudu šutke gledaju otvorenih usta… Ali ja sam bio nepokolebljiv u svojoj odluci i – evo me! Gluma me uči; uvijek sam početnik – nekad genijalac, nekad klaun. Ona je moje ogledalo i moja učiteljica života. Ona me hrani i oblači, zbog nje se napijem, ona me drži trijeznim… Od nje sam pjesnik, od nje sam banalan… Zbog nje sam sretan, zbog nje ne mogu iz kreveta… To je meni gluma – moja sestra i moj ubojica. Nikad nisam na glumu i kazalište gledao kao na moguće društveno ostvarenje i potvrđivanje; ona je za mene izraz potrebe da osobno sudjelujem u svijetu, da ga, ako je moguće, učinim boljim, jasnijim, podnošljivijim mjestom.
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 266 (studeni 2019.)
