Nesporazumi vezani najčešće uz slušanje pjesama odnosno uz riječi koje slušatelj čuje sasvim pogrešno nazivaju se – mondegreen. Primjera je doista napretek, pa želite li se malo oraspoložiti i nasmijati ovaj je tekst kao stvoren za vas
Piše: Dario Šarec
Prije otprilike godinu dana, radijski voditelj jedne glazbene emisije u Dominikanskoj Republici primio je ne baš uobičajeni telefonski poziv. Kad je podignuo slušalicu, sasvim sigurno nije ni slutio da će razgovor koji će voditi sa slušateljem postati golemi viralni hit.
Arturo Maran iz Salceda, nakon uvodnog kurtoaznog razgovora, upitao je dotičnog voditelja bi li mu mogao ispuniti jednu glazbenu želju. Kad je ovaj potvrdno odgovorio, Arturo mu je počeo objašnjavati kako zapravo ne zna kako se željena pjesma točno zove.
– Znate, samo znam da tekst ide: Jesu li ovo „reebokice” ili „nikeice” – pojašnjavao je u slušalicu. – Jesu li ovo „reebokice” ili „nikeice”? – zbunjeno je ponovio voditelj.
– Da, baš tako, jesu li ovo „reebokice” ili „nikeice” – samouvjereno je uzvratio Arturo. Pa je molećivo nastavio:
– Molim vas pronađite je, jako je volim, to je vrlo popularna, stara pjesma, a čuo sam je baš neki dan i na vašem radiju… Voditelj je na trenutak zbunjeno ušutio, brže-bolje razmišljajući o tim čudnim riječima iz pjesme, a onda mu je sinulo.
– Je li ovo možda ta pjesma? – upitao je Artura i odmah pustio hit talijanskog benda Corona predvođenog brazilskom pjevačicom Olgom Souza iz davne 1993. godine. Bila je to pjesma “Rhythm Of The Night”…
– To je ta pjesma! – oduševljeno je uzviknuo Arturo zahvaljujući mu se do neba.
Osim što je ispunio medijske stupce diljem svijeta, ovaj zanimljiv događaj u kojem je Arturo umjesto originalnog teksta this is the rhythm of the night, čuo is this the Reebok or the Nike?, u povijest je upisan kao jedan od najzanimljivijih slučajeva mondegreena, odnosno, pogrešno shvaćenih riječi neke pjesme.
Ovaj fenomen svoje korijene vuče iz popularnog eseja američke spisatejice Sylvije Wright objavljenog u Harper’s Magazineu još 1954. godine. U tekstu pod nazivom „The Death of Lady Mondegreen” ona se prisjeća kako joj je majka čitala poeziju, točnije stihove popularne škotske balade iz 17. stoljeća „The Bonnie Earl of Moray”. Dio pjesme glasio je ovako:
Ye Highlands and ye Lawlands,
Oh, where have you been?
They have slain the Earl o’ Moray
And layd him on the green.
Djevojčica Sylvia zadnji je stih čula kao And Lady Mondegreen…
Tako je puno godina kasnije Sylvia smislila nov jezični termin nazvan upravo mondegreen, a koji se odnosi na nesporazume vezane najčešće uz slušanje pjesama odnosno riječi koje slušatelj čuje sasvim pogrešno.
Ovaj vrlo zanimljiv fenomen prvenstveno je usmjeren na ljudsku interpretaciju svijeta koja je djelomično temeljena na iskustvu i uključuje percepciju govora. Tako će ljudi prije primijetiti i čuti nešto što očekuju i što im je poznato, nego nešto što izlazi iz okvira njihove svakodnevice. Zbog toga se događa da često pojmove koji su nam nepoznati zamijenimo s poznatima koji nam se čine uvjerljivijima, iako u dosta slučajeva naslućujemo da to nije istina.
Dobar primjer je za to je poznata pjesma „Purple Haze” gitarističkog genija Jimija Hendrixa u kojoj postoji stih excuse me while I kiss the sky (ispričajte me dok ljubim nebo). No temeljeno na iskustvu i poznavanju Hendrixove ljubavi prema opijatima, mnogi su ljudi bili uvjereni kako zapravo taj dio pjesme glasi excuse me while I kiss this guy (ispričajte me dok ljubim tog tipa).
Dakle, ukoliko ne uspijemo razaznati poznate riječi, njihovo mjesto preuzimaju mondegreeni pružajući nam osjećaj lažne poznatosti i dovodeći nas u situaciju u kojoj pjevamo potpuno pogrešne riječi pjesama.
Jedan od zasigurno najpoznatijih domaćih mondegreena jest pjesma „A šta da radim” grupe Azra. Nije malo onih koji su i danas uvjereni kako Štulić u jednom njenom dijelu umjesto „kada ode djevojka na koju bacam oči” zapravo pjeva – „kada ode djevojka na konju, bacam oči.”
Tu je i pjesma „Ena” grupe Haustor, čiji refren glasi „Ja, Ena, nisam tvoj sin” i koji su u pogrešnoj verziji mnogi čuli kao „Ja, Ena, nisam fosil”, a dobar primjer jest i slučaj jednog mog prijatelja koji je donedavno bio uvjeren kako Thompson u svojem velikom hitu „Vjetar s Dinare” (iako ga pomalo opravdava činjenica da inače ne sluša tu vrstu glazbe) zapravo pjeva Jetrzdina, eee. Pa me jednom pitao što mu to, dovraga, znači…
Ipak, moj apsolutni favorit u svijetu pogrešno doživljenih tekstova jest pjesma „Dobre djevojke” Novih Fosila čiji refren glasi „dobre djevojke, one idu u raj baš sve.” Naime, nakon što je spomenuta pjesma svirala na nekom tulumu jedna prijateljica mrtva-hladna me je upitala: „Dobro, a gdje je taj Rajbaš?”
Steven Connor, profesor sa Sveučilišta Cambridge, objašnjava kako je mondegreen rezultat pokušavanja našeg mozga da shvati svijet koji nas okružuje na način da nekako popuni praznine kad sami ne možemo ustvrditi što točno čujemo. Taj fenomen on naziva „iskrivljavanje besmisla u smisao” (makar ispada obratno, to jest smislene se riječi iskrivljuju u besmislene).
S druge strane, eksperimentalni psiholog i lingvist Steven Pinker sa Harvarda tvrdi kako pogrešno shvaćene riječi pjesama ponekad imaju veću vjerodostojnost od originalnih, pa tako govori da slušatelj, jednom kad si „zacrta” određene riječi bile one pogrešne ili ne, ima tendenciju i dalje ustrajati upravo na takvoj interpretaciji kako bi „smirio” mozak. Tu radnju, koju naziva „tvrdoglavo oglušavanje”, objašnjava primjerom jednog studenta koji je bio čvrsto uvjeren kako se u pjesmi „Venus”, nekad popularne britanske grupe „Bananarama”, pjeva I’m Your Penis (ja sam tvoj penis), a ne I’m Your Venus (ja sam tvoja Venera), pa ga je nemalo iznenadilo što tu pjesmu slobodno puštaju na radiju.
Američki autor i povjesničar znanosti James Gleick vjeruje da je mondegreen i te kako zanimljiv fenomen.
– Mondegreen transformira pjesme na temelju iskustva, a jezik je tu tek vozilo kojim ga, ponekad nespretno, samo prenosimo – objašnjava Gleick.
I ostali znanstvenici slažu se kako je mondegreen često rezultat našeg iskustva ili pak nedostatka istog. Iako smo nerijetko svjesni da pjevamo pogrešne i poluuvjerljive riječi, prihvaćamo ih zbog toga što nam najčešće nedostaje iskustva da shvatimo prave riječi. Takvim pogreškama najsklonija su naravno djeca jer ona uče nove riječi upravo putem sluha. Osim toga, nedostaje im i iskustva, pa tako tek s vremenom, kad nekoliko puta čuju određenu riječ, shvaćaju njezino značenje, odnosno, shvaćaju da ista nema smisleno značenje.
No što god utvrdila istraživanja, mondegreeni su ovdje prvenstveno da nas zabave i nauče da je ponekad u redu nasmijati se i samome sebi. To je vrlo dobro znao i ranije spomenuti Jimi Hendrix koji je onda na nekim svojim koncertima namjerno pjevao krivo, baš onako kako su nekičuli taj stih, dakle – excuse me, while i kiss this guy. Jedna od tih verzija, pojavljuje se čak i na albumu „Voodoo Child: The Jimi Hendrix Collection”.
Zanimljivo je istaknuti i to da je upravo po toj pjesmi ime dobila i arhiva krivo slušanih pjesama pa tako sve Jetrzdine, Rajbaše, djevojke na konjima i ostale mondegreen bisere možete potražiti na www.kissthisguy.com.
I za kraj priznajmo: gotovo svatko od nas mogao bi se zacijelo prisjetiti neke pjesme čije smo stihove sasvim pogrešno razumjeli i „preveli” ih na svoj način…
