Jeste li pervertit ili samo volite „malo začiniti stvar”? Odgovor vam olakšava naš eminentni psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar dr. Stanislav Matačić, predsjednik Hrvatskog psihoanalitičkog društva
Piše: Anteja Ujdur
Ako volite ili biste htjeli oprobati kinky seksualne igrice, ovo je pravi tekst za vas! No, možda vam, kad pročitate članak, više neće biti više do smijeha, a vaša radoznalost nestane u vidu magle jer su devijatna seksualna ponašanja opasna i zahtijevaju dugotrajno liječenje s neizvjesnim ishodom… Dakle, saznajte jeste li pervertit ili samo volite „malo začiniti stvar”.
Prije nego vas uvedemo u problematiku ljudskog uma, evo malo etimologije: riječ „perverzija” potiče od latinske „perversio”, a znači izopačenost, pokvarenost. U prošlom stoljeću koristila se u medicinskoj terminologiji za protuprirodno zadovoljavanje spolnih nagona koje moderni psihoanalitičari nazivaju seksualnim devijacijama ili parafilijama.
Naš eminentni psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar dr. Stanislav Matačić, predsjednik Hrvatskog psihoanalitičkog društva, pojasnio nam je da se i danas u psihoanalizi zadržao pojam „perverzija”, ali ne primarno u smislu seksualnih ponašanja nego u značenju perverznih emocionalnih odnosa među ljudima kao što je, primjerice, sadomazohistički odnos dominantnog i podređenog u obiteljskoj, društvenoj ili profesionalnoj okolini.
Seksualne devijacije javljaju se u niz različitih oblika, a njihov se nastanak povezuje s psihičkim traumama najčešće seksualne prirode koje su u djetinjstvu, na žalost, u većini slučajeva izazvali roditelji ili bliži srodnici. Kasnije se devijanti u svojoj zreloj dobi preko svojih fantazija ili njihove realizacije osvećuju zbog tih ponižavanja u djetinjstvu. Najčešće parafilije su voajerizam i ekshibicionizam, a paradigmatska perverzija sadomazohizam.
– Ponašanje koje se karakterizira kao devijantno, mora od nekud doći i ono što nas psihoanalitičare zanima jest što to sve stoji u psihi iza simptoma i kako je do njih uopće došlo. Utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud prvi je pokušao objasniti psihopatologiju razvoja seksualnosti te je 1905. godine napisao slavnu knjigu „Tri eseja o teoriji seksualnosti”. On je uočio da dijete od svoje 4. do 6. godine života sposobno samo za infantilni seksualni život prije nego što će se, prije svega razvojem mozga, uspostaviti genitalno tjelesno područje kao predvodnik u seksualnom životu (ne treba zaboraviti da je glavni seksualni organ zapravo mozak). Taj tzv. predgenitalni period razvoja je on nazivao polimorfnom perverznošću i tada manipulacije različitih dijelova tijela mogu izazvati snažnu ugodu i kojekakve pa i bizarne igrice, gledano s pozicije seksualnosti odraslih mogu biti izraz seksualnog života.
Naravno, ako je u tom razdoblju razvoja djeteta došlo do određenih trauma (zavođenja od strane odraslog, prerane i pretjerane stimulacije genitalija i hiperseksualiziranog ponašanja, nasilja na tijelo djeteta ali i postiđivanja, ponižavanja), one postaju temelj za razvijanje devijantnog seksualnog ponašanja u fazi adolescencije – rekao je dr. Matačić.
Samo dijagnosticiranje devijantnog seksualnog ponašanja vrlo je „sklizak teritorij”. Ono je simptom koji se izražava kroz određeno ponašanje i dio je drugih psihopatoloških sindroma, a rijetko je samo zasebna bolest ili poremećaj:
– Primjerice, kod para koji komplementarno igra seksualnu igru pri kojoj jedan igra sadista, a drugi mazohista i ako pri tome nema ozljeda, prisila ili nasilja, tj. ako je to samo začin njihovom seksualnom životu, onda se to ne dijagnosticira kao poremećaj. Da bi se dijagnosticirala bolest, takvo devijantno ponašanje mora biti dominantno i isključivo seksualno ponašanje bez kojega nema mogućnosti orgazma, erekcije i sl. Neko ponašanje koje se povremeno javi samo po sebi ne mora odmah nužno značiti poremećaj. Poremećaj je prisilno i isključivo, ponavljajuće devijantno ponašanje u području seksualnosti.
Psihopatologiju u psihoanalizi, za razliku od psihijatrijskog klasifikatorskog sustava (DSM), još uvijek dijelimo po starom sustavu na tri različite razine: neurotsku koja je najbliža zdravlju kod koje postoji osjećaj krivnje i unutarnji konflikt, zatim poremećaj ličnosti kod kojega ili nema osjećaja krivnje ili je oslabljen te postoje takvi patološki mehanizmi obrane koji se manifestiraju kroz poremećeno i devijantno ponašanje i za ovu razinu funkcioniranja ličnosti karakteristične su seksualne devijacije koje se javljaju kao fiksirani oblici ponašanja te, na koncu, razina psihotičnog funkcioniranja kada osoba ima kroničnu i težu duševnu bolest poput shizofrenije ili manije. Na psihotičnoj razini funkcioniranja mogu se javljati i bizarniji seksualni poremećaji poput, recimo, nekrofilije.
Pravi broj onih koji iskazuju devijantno seksualno ponašanje nije poznat u Hrvatskoj. Dr. Stanislav Matačić kaže da se psihoanalitičari u privatnoj praksi doista rijetko susreću s parafilijama, a mišljenja je da i njegove kolege u zdravstvenim institucijama imaju slična iskustva:
– Razlog nije samo u tome što zapravo imamo vrlo mali broj pacijenata s kojima radimo seanse u visokim tjednim frekvencijama, pa nemamo neki veliki uzorak za promatranje, već i to što pacijenti često dođu samo zato što su uhvaćeni „na djelu”, pa su upućeni na obavezno liječenje. Poznata je činjenica da pacijenti sa devijantnim seksualnim ponašanjem vrlo rijetko samostalno dolaze potražiti psihoterapijsku pomoć. Jednom sam davno, još dok sam radio na Klinici za psihološku medicinu na Rebru, kratko vrijeme radio s pacijentom koji je bio ekshibicionist punih 20 godina, sve dok nije uhvaćen i onda upućen na obavezno liječenje. Dakle, ljudi koji su više neurotski strukturirani, što laički rečeno znači „bliže psihičkom zdravlju”, koji imaju osjećaj krivnje zbog svojih seksualnih devijacija neće doći na terapiju zbog straha i stida, osim ako ih netko drugi prisili ili sasvim slučajno dođu zbog nečeg sasvim drugog, primjerice paničnih napadaja, i onda se u terapijskom procesu otvori i to da imaju određenu devijaciju u seksualnom ponašanju. Oni koji imaju poremećaje ličnosti doći će isto tako zbog nekog drugog simptoma, a sa svojom devijacijom navodno mogu biti i „sretni” i ne vidjeti to kao problem što ipak govori o njihovom patološkom superegu. Oni ne pate, ali pate drugi u njihovoj okolini.
Doktor Matačić naglašava da su najveći društveni problem ljudi koji imaju duboki poremećaj osobnosti te nemaju osjećaje krivnje, srama i odgovornosti, a druge doživljavaju kao svoje igračke:
– Takvi će valjda jedino u zatvoru pristati na terapiju, a pitanje je koliko iskreno, a koliko da bi im se to uračunalo u „dobro vladanje” i skratilo kaznu. Inače, vrlo je tanka granica između normalnosti te određenih fantaziranja koje prate osjećaji odgovornosti i krivnje i nikada se neće, barem pod normalnim uvjetima, manifestirati kao devijantno ponašanje te isto tako između patologije ličnosti tj. ne imanja nikakvih osjećaja odgovornosti prema drugome, a to je već područje kriminala, odnosno granica gdje prestaje domena psihičkog poremećaja, a počinje zlo – upozorava dr. Matačić.
Ljudi vrlo često gube kontrolu nad svojim seksualnim nagonom kad su pod utjecajem alkohola ili raznih droga jer su oni okidači, odnosno sredstva koja olakšavaju gubljenje kontrole i potaknu taj neki impuls koji se onda pretvori u devijantno ponašanje, naravno, ako mu je osoba sklona.
Od svih parafilija ono što je najviše zapravo u žiži interesa i predmet prijepora jest zapravo pedofilija, tvrdi dr. Matačić. Pedofil je osoba koju seksualno može uzbuditi samo predpubertetsko dijete jer se boji odraslih ljudi kao mogućih seksualnih partnera, infantilan je u svom psihoseksualnom razvoju, pa se jedino osjeća siguran s nekim tko je potpuno na nekoj drugoj razini seksualnog razvoja:
– Pedofilija je značajan društveni problem, ali je u prvom redu problem individue koja ne može emocionalno i seksualno funkcionirati s odraslim partnerom. Najgore od svega jest to što neki pedofili otimaju djecu, ubijaju i okrutno se iživljavaju nad njima. Oni imaju duboko poremećenu kriminalnu psihopatsku osobnost i jako su opasni radi toga. No, pretpostavljam da pedofilije u stvarnosti nema u tolikoj mjeri u kojoj je danas prisutna u medijima. Nisu svi ljudi koji imaju pedofilske sklonosti potencijalni silovatelji, ubojice, sociopati i kriminalci, međutim društvo je u današnje vrijeme vrlo senzibilizirano na problem pedofilije koja je označena kao „dežurni krivac” među ostalim devijacijama na koje se mnogo blagonaklonije gleda. Sjajan primjer toga jest danski film „Lov” (”Jagten”) redatelja Thomas Vinterberga koji govori o muškarcu koji je radio u vrtiću i koji je s djecom imao vrlo dobar kontakt, a optužen je za pedofiliju na osnovu lažnog iskaza osvetoljubljive djevojčice koja se s njime htjela ljubiti u usta, a on joj je rekao „Ne. To je samo za odrasle. Za mamu i tatu.” Tako da cijeli rasplet filma ustvari dramatično oslikava društvenu histeriju koja se javlja oko pedofilije…
Svojevrsni suprotni pol pedofiliji jest gerontofilija jer je starija osoba u seksualnom smislu inferiorna isto kao i dijete:
– Kada mladog muškarca ili ženu u dvadesetim godinama, dakle na vrhuncu tjelesne seksualne moći, seksualno privlače osobe duboko u trećoj životnoj dobi, definitivno se radi o gerontofiliji. I u takvom odnosu može doći do prisilnog djelovanja, određenih seksualnih radnji koje mogu biti psihički i fizički nasilne, jer je i starija osoba u fizičkom i seksualnom smislu inferiorna osobi u punoj snazi i najboljim godinama, slično kao što je i dijete sa svojim seksualnim „jezikom nježnosti” inferiorno „jeziku spolne strasti” odrasle osobe.
Ako ste se kojim slučajem prepoznali u nekoj od navedenih seksualnih devijacija, nemojte paničariti, tvrdi dr. Matačić jer za vas nipošto nije kasno i svoj poremećaj možete uz dosta truda uspješno otkloniti:
– Ako osoba nema kroničnu duševnu bolest ili psihopatski poremećaj ili neki duboki poremećaj ličnosti poput malignog narcističkog poremećaja, postoje dobre šanse za izlječenje seksualne devijacije. Mi psihoterapeuti kad vidimo posljedicu, to jest simptom, ne možemo odmah znati o kakvoj se traumi iz djetinjstva radi. No, istraživanjem se može rekonstruirati što je ustvari dovelo do seksualne devijacije. Dakle, u jednoj atmosferi povjerenja, sigurnosti i neosuđivanja, čovjek može otkriti korijene svoje devijacije i smisao svega toga što mu se događa, pokrenuti osobni psihoseksualni razvoj koji je zastao, koji je blokiran u nekoj fazi uslijed psihičke traume, te može nesmetano ići dalje k razinama psihički zdrave ličnosti. Naravno, ako pojedinac to želi, a ne doživljava tu „normalizaciju” kao uskraćivanje svoje „slobode” i svemoći – jasan je naš sugovornik.
A meni jedno preostaje za zaključiti da je bilo kakvo negativno poigravanje sa seksualnošću i širenje njezinih granica izvan onoga što nam je majka priroda namijenila jako opasno, jer ćete drugoj osobi nanijeti duševnu, a nerijetko i tjelesnu bol. Zapamtite, devijantno seksualno ponašanje većinom je zakonom kažnjivo i to s razlogom. I ako vam ikada priđe zgodna ženska i ponudi se da je dobro bičem namlatite po guzi ili ona vas… – nije naodmet uputiti jadnicu u najbližu psihijatrijsku kliniku kako bi potražila pomoć prije nego bude prekasno.
