Krajem 1956. Manuel Cuevas (76) dizajnirao je čuveno odijelo od zlatnog laméa za Elvisa Presleya (tada je koštalo 10.000 dolara), koje je salonu priskrbilo mušterije poput Eltona Johna, Johna Waynea, Johna Lennona, Stevea McQueena, Johnnyja Casha, Erica Claptona…
Piše: Sonja Podgorelec
Manuel Cuevas nije samo modni dizajner, već i kostimograf i umjetnik. Njegove originalne kreacije već su odavna postale zaštitnim znakom iskonskog američkog stila. On zapravo nije ni Manuel Cuevas, već čovjek koji je u Nashvilleu, SAD-u, pa i čitavom svijetu jednostavno poznat kao – Manuel.
Ne bez razloga, jer radi se o čovjeku koji je Johnnyja Casha pretvorio u ikonu poznatu pod imenom „Man in Black”, koji je kreirao čuveno Elvisovo zlatno odijelo, Bobu Dylanu sašio odjeću za nastup pred papom Ivanom Pavlom II. i čovjek koji je odijevao sva tri Hanka Williamsa (tri generacije popularnih pjevača).
Ako to nije dovoljno, spomenimo i to da se radi o majstoru zaslužnom za neka od najupečatljivijih kostima za nastup članova Rolling Stonesa (posebno Keitha Richardsa) i Grateful Deada. Ali nije kreirao samo za njih, već i za više američkih predsjednika, športaša, filmskih zvijezda, plesača i umjetnika svih vrsta. Osim toga, Manuel je izradio i cjelokupnu garderobu za stotinjak filmova i ukupno 16 televizijskih serija.
Čovjek kojeg često nazivaju „Rhinestone Rembrandtom”, zbog nekadašnje česte uporabe kristalnih „dijamanata” na odjeći (rhine-stone = kristalni dijamant), rodio se kao Manuel Arturo José Cuevas Martinez u mjestu Michoacácan u Meksiku, kao peto dijete Esperanze i Joséa Gadalupe Cuevasa. Šivati ga je naučio njegov stariji brat Adolfo, inače krojač, i to već sa sedam godina.
– Svidjelo mi se to što sam već tako mali mogao šivati vlastite košulje i hlače, a kasnije i raditi s kožom – izrađivati čizme, remenje, pa nakit… No, zapravo sam vodio vrlo normalan život, kao i svako dijete. Volio sam pisanje, slikanje, namjeravao raditi puno toga… Završio sam školu, otišao na koledž, gdje sam diplomirao psihologiju, što mi je kasnije jako dobro poslužilo u ovom poslu. Znate, odjeća i psihologija vrlo su srodne stvari. Ali, tada sam već bio jako duboko zaronio u krojački posao – prisjeća se Manuel…
Da ipak sve nije bilo tako uobičajeno, pokazuje podatak da je već s 15 godina sašio 60-ak maturalnih haljina i zarađivao jako puno novca. Svakim je danom sve više učio, gledao kako rade drugi, ali šivanje mu je još uvijek bio samo hobi i način stjecanja popriličnog studentskog džeparca.
– Već u ranim 20-im bio sam vrlo lijepo situiran u Meksiku. Imao sam novca za putovanja u Europu, širom Sjedinjenih Država, i shvatio sam da želim svoj život posvetiti modi, dizajnirati odjeću… I tako sam se jednoga dana zatekao u Los Angelesu, i sve se nekako brzo posložilo. Posredstvom svojih prijatelja iz Kalifornije dobio sam radnu dozvolu. No, na definitivnu selidbu odlučivao sam se još sljedeće dvije godine, jer mi je u Meksiku išlo jako dobro… – govori Manuel.
Napokon se definitivno odlučio za modu i radio u nekoliko krojačkih salona, prije negoli se zaposlio kod čuvenog Cya Devorea na Beverly Hillsu. On ga je plaćao tada ogromnih 55 dolara po probi, koja je trajala 15-20 minuta, a dnevno ih je imao po tri. Tu su mušterije bile same zvijezde, pa je Manuel tako šivao odijela za Franka Sinatru, Deana Martina, Sammyja Davisa…
No, jednoga dana otišao je na poznatu Paradu ruža u Pasadeni i zaljubio se u raskošne kostime koje su ljudi tamo nosili. To je, tvrdi Manuel, bila jedina inspiracija koja ga je dovela do odijela koja su ga proslavila. Svidjeli su mu se svjetlucavost, boje i raskoš kostima koje je tamo vidio, što ga je potaklo da potraži ljude koji se bave vezom za odjeću. U tadašnjem Los Angelesu postojala su samo dva takva mjesta. Odlučio se za ono Viole Grae, majstorice veza, koja ga je naučila svemu što zna, u zamjenu za krojenje i šivanje košulja, hlača i kaputa, što je Manuel radio s lakoćom.
– Ona mi je rekla da radi vez za Nudieja Cohna, čovjeka za kojeg nikada prije nisam čuo. Kako mi je već dosadilo šivati po tri, pet ili deset komada smokinga za Sinatru i njegove prijatelje iz Rat Packa, dao sam otkaz kod Devorea, usprkos izvrsnoj zaradi. Naime, odlučio sam raditi ono što sam vidio na Pasadena Rose Paradeu – raskošne komade odjeće. Zato sam otišao Nathanu Turku, koji je radio takva vestern odijela, no on mi nije dao posao. Potom sam pokušao kod Nudieja Cohna, u njegovu salonu u Hollywoodu, i on me zaposlio te 1956. – prisjeća se Manuel.
Tu treba napomenuti da su četiri najveća imena svih vremena u dizajnu vestern odjeće Nathan Turk, „Rodeo Ben” Lichtenstein, Nudie Cohn i Manuel. Ta četiri velikana izradila su većinu najupečatljivijih i najljepših odijela za nastupe country i rock zvijezda, ali i glumaca i drugih zabavljača.
Vjerujući da odijela koja nose na pozornici moraju biti dojmljivija i od njihove glazbe, izvođači hillbillyja i western swinga još su 40-ih počeli nositi odjeću šarenih boja, često izvezenu, kojom ih je opskrbljivao holivudski „kaubojski kreator” Nathan Turk i njegov sljedbenik „Rodeo Ben” Lichtenstein iz Philadelphije. Sve je još dalje 50-ih pogurao Nudie Cohn, useljenik iz ukrajinskog Kijeva, kad je kod njega, kao glavni dizajner, radio Manuel, kreirajući blještava odijela s ušivenim „dijamantima” od kristala, koja su pod imenom „Nudie suits” postala sinonim za country zvijezde.
U tom razdoblju Manuel je, pod Nudiejevom etiketom, već koncem 1956. dizajnirao i čuveno odijelo od zlatnog laméa za Elvisa Presleya (tada je koštalo 10.000 dolara), koje je proslavilo Nudie Cohna, a salonu priskrbilo mušterije poput Roya Rogersa, Eltona Johna, Genea Autryja, Johna Waynea, Johna Lennona, Stevea McQueena, Johnnyja Casha, Erica Claptona, Grahama Parsonsa, Keitha Richardsa i rock skupina America, The Rolling Stones, The Grateful Dead, The Byrds, Flying Burrito Brothers…
– Nudie Cohn i ja imali smo sjajan odnos, i kod njega sam ostao punih 14 godina. Oženio sam njegovu kćer Barbaru, kad sam imao 35 godina, no kad je braku došao kraj, to je značilo da se moram rastati i od moga punca – smije se Manuel i nastavlja:
– Nudie mi je dao potpuno otvorene ruke, da radim što god hoću. Moj je jedini posao bio salon puniti predivnim komadima odjeće. Bio je sjajan šef i punac, držao me kao kap vode na dlanu. No, njega nikada nisam vidio da dizajnira, kroji ili bilo što slično. Ali je zato imao smisla za šou biznis, marketing i bio vrlo pametan poslovni čovjek. Imao je puno povjerenje u mene i dao mi je sve što sam želio. Imao sam pod sobom 16 krojača, što je bilo fantastično. Odužio sam mu se tako što sam profilirao stil salona. Ono što sam ja kod njega radio bila su raskošna odijela i haljine s vezom, nešto što je postalo poznato kao „Nudie suit”. No, nikada me nije smetalo to što su tako zvali odijela koja sam zapravo kreirao ja, jer je to, na koncu konca, bilo ime koje je stajalo na etiketi – tvrdi Manuel.
Iako se Manuelova odijela često automatski vežu uz zvijezde countryja, njegove glavne mušterije ipak su bile iz svijeta rock glazbe, o čemu svjedoče mnoga poznata imena. On sam tvrdi da su ta odijela zapravo tipična za rock, jer je bit tog glazbenog stila u glamuru.
– Ja sam osobno još od 50-ih bio roker. Zapravo, ne znam tko je ta odijela donio u Nashville. Vjerojatno Porter Wagoner, kada su postala vrlo popularna. Ali, ja sam ih još 50-ih radio za neke od zvijezda countryja, poput Little Jimmie Dickensa, tako da je to sve posve izmiješano – objašnjava Manuel.
Napustivši Nudieja, Manuel se našao na prekretnici, ali nije imao nikakav plan. Mjesec dana poslije, malo dalje niz ulicu od Nudiejeva salona na Lanchashire Boulevardu, otvorio je vlastiti mali salon. Tamo ga je slijedilo dosta mušterija za koje je šivao kod Nudieja…
Jednoga dana u njegov je salon došla i poznata filmska kostimografkinja Edith Head, žena koja je za svoje kostime osvojila osam Oscara (za nju je Manuel već ranije, 1956., radio kostime za film „Div”, s Rockom Hudsonom, Elizabeth Taylor i Jamesom Deanom). Head ga je upoznala s ljudima iz filmske industrije, pa je Manuel počeo raditi kompletne garderobe za filmove, a stalno su ga na suradnju zvali i vodeći holivudski stilisti. Svaki je tjedan dobivao narudžbe za filmove, pa potom i za televizijske serije (punih 14 godina radio je kompletnu garderobu, šešire i čizme za megapopularnu seriju „Bonanza”).
– Tijekom tih godina, što se tiče odijela za moje klijente, u potpunosti sam razvio vlastiti stil, koji je bio sasvim drugačiji od onog koji sam radio kod Nudieja. Maknuo sam dijamante od kristala, a vez promijenio u profinjeniji, makar je i dalje bio glamurozan. Znate, Nudie je bio šoumen, pa su takva morala biti i njegova odijela. Ja sam, opet, puno povučenija i smirenija osoba, pa se to počelo odražavati i na mom vlastitom stilu. Za Johnnyja Casha, recimo, radio sam samo crna odijela, po čemu je on i postao poznat kao „Man in Black”. Kad se to spominjalo, uvijek je govorio – ja sam crno nosio i ranije, ali Manuel me odjenuo u bolje crno. Johnny je od mene naručio devet odijela, i sva sam ih napravio od crnog materijala – pripovijeda nam Manuel.
Glavni princip po kojemu je radio bio je prilagođavanje prema osobnosti mušterije. Za Clinta Eastwooda, za kojeg Manuel kaže da je doista posebna osoba, netko koga ne možete smjestiti ni u kakav pretinac i koji je drugačiji od svih ostalih u filmskom biznisu, smislio je stil koji je nazvan „Man Out Of Nowhere” (čovjek niotkud).
– Znate, nikada nisam pokušavao prodati svoje ideje, nego se prilagoditi ljudima koji nose ta odijela. Tu mi je studij psihologije dobro došao. Radio sam i za Cashovu suprugu June Carter Cash – haljine, suknje, kapute, krzno…, jako puno stvari. Znate, meni je svejedno radim li za muškarce ili žene, različite vrste ljudi… Od vas mogu odjećom napraviti prosjaka ili princa, bilo što. No, ono po čemu sam postao poznat jest da za ljude napravim pravu stvar, ono što oni u biti jesu
Danas Manuel živi i radi (makar mu je već 81 godina) u Nashvilleu, gdje je 1988. osnovao tvrtku Manuel Exclusive Clothier. Tamo se preselio kad je Los Angeles postao neugodno, opasno mjesto, ponajviše zbog djece – kćeri koja je tada imala dvije i pol te sina od 16 godina, jer nije želio da odrastaju u takvom gradu. Nashville je poznavao od ranije i, kako sam kaže, jako mu se svidjela njegova smirenost:
– Nisam tu došao zbog country glazbe. Znao sam da ću klijenata imati svugdje, ali i to da ću biti kreativniji, ako budem mirno živio. Otvorio sam salon, posao je dobro krenuo, a tempo kojim sam radio bitno se promijenio. Nestalo je filmova, televizije…, i to je bilo predivno. Naravno, bilo je puno manje posla, ali sam se tome jednostavno prilagodio. Nikakvim novcem ne možete kupiti ovo što imam sada – sreću, to što radim samo ono što me usrećuje, a da mi ljudi za to plaćaju.
U Nashvilleu, Manuel redovito kreira za najveće zvijezde country glazbe, ali i druge mušterije iz svih krajeva Sjedinjenih Država i inozemstva. Niti film nije potpuno zapustio, pa je tako 2007. radio kostime za film Neila Younga „CSNY/Déjà Vu” (režirao ga je sam Young pod pseudonimom Bernard Shakey, op.a.), ali i za više filmova Johnatana Demmea…
Njegova odjeća umjetničko je djelo i može ju se naći u muzejima po cijeloj Americi, uključujući i njujorški Metropolitain, Smithsonian u Washingtonu i Rock’n’Roll Hall of Fame u Clevelandu. Dobio je i više uglednih američkih modnih nagrada, pa zahvaljujući svemu spomenutom, nije neobično da se većina Manuelovih modela po mjeri prodaju po cijenama od 5 do 8 tisuća dolara, premda ima i onih koji dosegnu i nekoliko desetaka tisuća.
– Znate, ja sam sretan čovjek. Uvijek sam bio na pravome mjestu, s pravim ljudima, u pravo vrijeme. I zahvalan sam sreći što mi je pružila priliku da radim ono što me ispunjava – kreiram odjeću u salonu Manuel. A tu je moj princip jednostavan. Ne volim da odjeća nosi čovjeka, već da čovjek nosi odjeću – zaključuje Manuel.
Lišće za Grama Parsonsa
Jedna od poznatih Manuelovih mušterija bio je i pokojni Gram Parsons, američki kantautor, gitarist i pijanist, koji se proslavio u sastavima The Byrds i The Flying Burrito Brothers, a potom i svojim dvama kultnim albumima „GP” (1973.) i „Grievous Angel” (1974.), kao i suradnjom sa svojom partnericom Emmylou Harris, s kojima je izvršio ogroman utjecaj na country-rock.
– Za Grama sam sašio više vrlo poznatih odijela. Recimo, napali su me kad sam za njega napravio odijelo s izvezenim listovima marihuane. Jednostavno sam im odgovorio – ja samo unapređujem krojački posao, jer moja odijela sad možete i nositi i pušiti (smijeh). Znate, ne obazirem se na takve stvari, jer držim da se u umjetnosti sve smije. Poštujem tuđa, ali i svoja uvjerenja – prokomentirao je Manuel.
Odijelo za papu
Slavni Bob Dylan nastupio je 27. rujna 1997. na 23. talijanskom Euharistijskom kongresu u Bologni. Umjesto uobičajenog programa, papa Ivan Pavao II. događaj je pretvorio u rock koncert na kojem su nastupile mnoge zvijezde. Dylan je nastupio u odijelu koje je posebno za tu prigodu kreirao Manuel.
– To je bilo tamnoplavo odijelo s decentnim ukrasima. Poslije se pokazalo da papa nije bio oduševljen pozivom upućenim Dylanu, jer ga je držao neprimjerenom vrstom proroka, pa je bilo dobro što kod kreiranja nisam ni pomišljao na nešto provokativno. Uostalom, Bob i nije ta vrst osobe… – prisjetio se Manuel spomenute prigode, koja je zapravo dobro završila, jer je nakon nastupa papa bio vrlo zadovoljan i zadržao se s Dylanom u duljem razgovoru.
