Roadkill kuhinja uključuje divljač poput srne, vepra ili jelena, ali i manje životinje kao što su vjeverice, rakuni i tvorovi. Njima treba još dodati medvjede, oposume, dikobraze, armadile i najrazličitije vrste ptica
Piše: Velimir Cindrić
Negdje u američkoj saveznoj državi Idaho u ovome se trenutku u tavi od lijevanoga željeza zasigurno prži dobro začinjeno crveno meso. Za nekoliko minuta završit će, zajedno s avokadom namočenim u sok limete, umotano u tortilju od kukuruznoga brašna ili pak koji sat kasnije u ukusnome paprikašu koji će se do tada polako krčkati. Možda otac radi užinu za sina ili majka priprema obrok za čitavu obitelj. No, ni jedan ni drugi meso nisu kupili kod mesara ili u samoposluživanju. Umjesto toga, radi se o divljači, kakvoj srni, vepru ili jelenu, ili možda vjeverici, rakunu ili čak tvoru, od udara kamiona ili automobila nedavno nastradaloj životinji na nekoj od lokalnih cesta.
Istodobno, na Aljasci nekoliko ljudi u kamionet ubacuje tijelo nedavno udarenoga losa, i to pod policijskom kontrolom (veće divlje životinje tamo su vlasništvo savezne države). Grudasti ružičasti mozak, rasprostrt na asfaltu, još nije posivio na svježem zraku. Životinja, dakle, neće propasti. Nije to nimalo čudno, jer je Aljaska posljednjih 50 godina jedina američka država u kojoj se pojela doslovno svaka veća, na cesti stradala životinja. Naime, svake godine na aljaškim cestama vozila usmrte između 600 i 800 losova, opskrbljujući lokalno stanovništvo s oko 115 tona organskog mesa. Aljaška policija koja dolazi na mjesta takvih nesreća ima listu dobrotvornih društava i siromašnih obitelji koje se prijaviljuju u bilo koje doba dana i noći, kao i po bilo kojim vremenskim uvjetima, te mogu doći pokupiti nastradalu životinju te je upotrijebiti za prehranu.
Računa se da samo u Sjedinjenim Državama godišnje na cestama strada 1-2 milijuna velikih životinja i nebrojeno njih manjih. Inače, u slučaju udara na veće životinje radi se o velikoj opasnosti, budući da u tim nesrećama godišnje smrtno strada oko 200 ljudi, a ukupna počinjena šteta iznosi nevjerojatnih 8,5 milijardi dolara! Naravno, pregažene životinje, manje ili više unakažene uz cestu, nisu nikakva rijetkost u bilo kojemu kraju svijeta. No, taj roadkill, kako ga nazivaju Amerikanci, ali i ostatak svijeta, ne završava svuda u tanjurima. Dapače, u nekim zemljama, poput naše, to je vrlo rijetka pojava. Ta navada nije čak jednako rasprostranjena niti diljem Sjedinjenih Država. Tamo se s cesta, osim u Idahou i Aljasci, jede uglavnom u Arizoni, Georgiji, Illionoisu, Kentuckyju, Michiganu, New Jerseyu, Tennesseeju, Teksasu, Washingtonu, Zapadnoj Vridžiniji i Wisconsinu.
Ostatak države odavna njihove stanovnike zadirkuje da se radi o hrani „seljačina” iz ruralnih krajeva, premda u mnogim od tih država, kao u spomenutom primjeru Aljaske, danas postoje programi koji se brinu o smanjenju broja nastradalih životinja, kao i iskorištavanju mesa da bi se nahranili gladni. Osim SAD-a, tradicionalne roadkill kuhinje i slični programi iskorištavanja njihova mesa postoje i u Australiji, Kanadi i Velikoj Britaniji. Naime, danas se polako skida stigma s te navade te postavljaju pitanja o etici i ekonomičnosti ostavljanja mesa da trune uz cestu. I to ne samo u slučaju mesojeda. Mnogi tvrde da se radi i o savršenome mesu za vegetarijance i vegane, s obzirom na njihove prigovore tipa „meso je ubojstvo” i ekološke stavove. U ovom slučaju, naime, životinja nije uzgajana i ubijena radi mesa, već daje meso zahvaljujući nesretnome slučaju.
Povijesno gledano, fenomen roadkilla i roadkill kuhinje pojavio se zajedno s pojavom automobila. O fenomenu je još 1938. pisao James Raymond Simmons u knjizi „Perje i krzno na raskrižju” te u novije doba Roger Knutson u „Spljoštenoj fauni”. Premda o hranjenju roadkillom ima malo znanstvenih podataka, s velikom sigurnošću može se reći da su ljudi nastradale životinje jeli otkad se fenomen pojavio. Kulturološki, sakupljanje roadkilla drži se ruralnom navadom jednostavno stoga što tamo ima životinja, ali i farmera i lovaca naviknutih na trančiranje životinja.
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 266 (studeni 2019.)
