Na pragu njegove 55. godine života i 30. umjetničke karijere, s glumačkim doajenom razgovaramo o njegovim životnim izborima, ulogama koje su ga obilježile na sceni i izvan nje, o ljubavi koja ga usmjerava, knjigama koje čita i svemu onome što ga je oblikovalo kao umjetnika i kao čovjeka.
Razgovarala: Gea Vlahović
Snimio: Tomislav Marić
Od velikih produkcija na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, preko čitavog niza teatarskih uspješnica – u Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku, na Brijunima – do brojnih pojavljivanja na televiziji i filmu, glumac Goran Grgić svakoj ulozi pristupa s ozbiljnošću i posvećenošću istinskoga vladara izvođačke arene: kao Orgon u Tartuffeu ili Grof od Kenta u Kralju Learu, kao policajac, inspektor, otac, ministar, grobar ili bilo koji od likova u nekoj od domaćih kazališnih, televizijskih ili filmskih produkcija, njegova pojava odaje moćnu scensku personu iznimne, strogo kontrolirane emocionalne energije, izvanredne sposobnosti impersonacije čitave palete psiholoških profila, koje isporučuje majstorski preciznom artikulacijom glumca koji je, iznad svega, zadivljujuće fizički prisutan na i u sceni. Prvak drame središnjeg hrvatskog nacionalnog teatra, glumac je impresivne biografije: više od 30 televizijskih, te gotovo pedesetak filmskih i stotinjak kazališnih uloga, za koje je dobio čak 16 nagrada, među kojima tri Nagrade hrvatskog glumišta, nagrade sarajevskog MESS-a, nagrade Orlando i Vladimir Nazor, Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos hrvatskoj kulturi….
Rođen 1965. godine u Osijeku, glumom se počeo amaterski baviti već u drugom razredu osnovne škole. Od statiranja u dramama i operama HNK-a u Osijeku, put ga je već 1986. odveo do zagrebačke Akademije dramske umjetnosti (ADU), na kojoj je četiri godine kasnije i diplomirao. Svoj je glumački nerv počeo razvijati s ulogama u kazalištima Žar ptici i Glumačkoj družini Histrion kojima se pridružio još za vrijeme studija, da bi se već 1990. prvi puta pojavio na sceni zagrebačkog HNK-a. Iste godine snimio je svoju prvu televizijsku seriju, a godinu dana kasnije i prvi film. Odmah nakon diplome 1990., primljen je u stalni angažman u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli. Godine 2002. postaje član ansambla Drame HNK-a u Zagrebu, gdje je 2017. okrunjen titulom nacionalnog prvaka. Umjetnički ravnatelj glumačkog festivala Novaljski trijatar, Grgić je i izvanredni profesor Umjetničke akademije u Osijeku, trenutno aktivan u nekoliko aktualnih predstava, televizijskih serija i filmova u Hrvatskoj, ali i šire. Na pragu njegove 55. godine života i 30. umjetničke karijere, s glumačkim doajenom razgovaramo, između ostalog, o njegovim životnim izborima, ulogama koje su ga obilježile na sceni i izvan nje, o ljubavi koja ga usmjerava, knjigama koje čita i svemu onome što je Gorana Grgića oblikovalo kao umjetnika, i kao čovjeka.
PLAYBOY: Kad ste 1990. diplomirali na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, već ste iza sebe imali iskustvo glume u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu: igrali ste ulogu mladoženje Michaela u Canettijevoj „Svadbi” redatelja Joška Juvančića. Danas ste prvak drame HNK-a Zagreb. Prisjetite li se sebe od prije gotovo trideset godina, što je mladi Goran Grgić priželjkivao gledajući svijet s pozornice središnjeg nacionalnog teatra? Je li to i dobio?
GRGIĆ: Danas mi se čini da je moj život u kazalištu dokaz da uvijek dobiješ upravo ono što želiš. Ne mogu si precizno imaginirati što je blijedi i mršavi student Grgić mislio prije trideset godina, ali znam da mi se igranje na toj pozornici činilo ostvarenjem snova. Danas kad sjedimo u našem malom terariju, kako ga samokritički zovemo, gdje se nakon svih glamuroznih premijera okupljamo, visi fotografija iz te predstave i mogu se u svakom trenutku prisjetiti tih vremena. No, ipak je vremenska distanca prevelika da bih se mogao sjetiti što sam tada zaista želio. Pamtim da sam bio beskrajno zaigran, ali i zakočen strahopoštovanjem prema legendarnim kolegama i toj pozornici.
PLAYBOY: Vratimo se, međutim, na vaše životne početke. Vaša obitelj podrijetlom je iz duvanjskog kraja u BiH, a vi ste rođeni i odrasli u Osijeku. Jesu li vam važni vaši obiteljski korijeni? Koliko ste vezani uz zavičaj, uz Osijek i Slavoniju?
GRGIĆ: Ponosan sam na svoje duvanjsko-hercegovačke korijene, ali ja se prvenstveno osjećam djetetom Osijeka. Retfala je moj zavičaj. Taj multikulturalni/multinacionalni kvart nas je sve skupa formirao i naučio različitosti. Duboko sam bio svjestan naših hercegovačkih korijena, i to je tada bio žig zanimljive egzotičnosti, kao što su i nama bili zanimljivi korijeni mnogih mojih prijatelja i susjeda iz djetinjstva, koji se prezivaju Ač, Varga, Urh, Hideg ili Aksentijević, ali i danas se mi svi skupa osjećamo, manje Slavoncima, više Osječanima.
Osijek je grad koji je dovoljno duhovno i povijesno bogat, tako da mogu biti sretan da sam odrastao u sredini koja ima snagu originalnosti i autentičnosti.
PLAYBOY: U Zagrebu živite otkad ste upisali Akademiju. Kako je jedan Osječanin doživio glavni grad i studij na Akademiji? Jeste li se brzo „udomaćili” u Zagrebu?
GRGIĆ: Zagreb ima tradiciju i moć apsorbiranja i ni u jednom trenutku se nisam osjećao kao netko tko ulazi u tuđi teren. Široka je lepeza i purgera i došljaka koje sam ovdje upoznao i s kojima sam se sprijateljio i svi zajedno osjećamo taj grad na sličan način. Uz to, Zagreb je zaista lijep grad i nije ga teško zavoljeti. U njegovu povijest su se upisali mnogi koji se nisu ovdje rodili, ali su ostavili pozitivan trag za sobom, tako da se nadam da ga i moja kaplja pomaže tkati. Danas, kad su mi djeca i supruga Zagrepčani, i ja se, iako rodom iz Osijeka, takvim osjećam. To je moje „dvojno državljanstvo”.
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 260 (svibanj 2019.)
