Može li se postići mir u zemlji sveprisutnih trauma? Zavirili smo unutar rastućeg pokreta za zacjeljivanje izraelsko-palestinskih rana…
Piše: Madison Margolin
Snimio: Adlan Mansri
Sjedim na suvozačevom sjedištu u automobilu dok se vozimo cestom između Tel Aviva i Jeruzalema, prolazeći uz suha brda, minarete i žicom ograđena paletinska sela.
– Ponekad gađaju automobile kamenjem – kaže mi Oren Lebovitch dok pokušavam vidjeti zid koji ograđuje Zapadnu obalu, dug gotovo 650 kilometara. Lebovitch, predsjednik stranke Ale Yarok (Zeleni list) koja se bori za legalizaciju kanabisa, uvjerava me da ćemo mirno stići do Kneseta, izraelskog parlamenta, u kojem se treba održati sjednica o dekriminalizaciji. Jedan od glavnih razloga Lebovitchevog zalaganja za legalizaciju trave je rašireni posttraumatski stresni poremećaj među ljudima u Izraelu. Nemali postotak od 8,5 milijuna stanovnika Izraela prihvatilo je terapeutske osobine kanabisa, među njima i Palestinci, makar u manjem broju. Prošle je godine 27 posto Izraelaca pušilo travu, a oko 35 000 ih legalno dobiva marihuanu u medicinske svrhe. Ostali puše hašiš ili se okreću opasnijim drogama da bi se nosili sa životom u nemirnoj ratnoj zoni.
– Neki se bude usred noći zbog noćnih mora, znojenja, čak i mokre u krevet. Ne mogu spavati više od tri sata i „zakvače” se na tablete za spavanje. Na Dan neovisnosti šalju se apeli da se u slavlju ne koriste petarde, jer eksplozije plaše ljude. O PTSP-u se godinama nije ni govorilo, tek odnedavno su se neki usudili otvoreno progovoriti, i mislim da je baš kanabis bio razlog zbog kojeg su skupili hrabrost – objašnjava mi Lebovitch. Gotovo svaki Židov, kršćanin ili musliman u regiji poznaje nekoga tko je na neki način bio žrtva u sukobu. Traume su vječni dio svih razgovora i na izraelskoj i na palestinskoj strani, od politike do svakodnevnog života. Da bi mir postao trajniji, žrtve sukoba očajnički trebaju nove metode za svladavanje svojih tegoba u regiji obilježenoj tvrdoglavom i krvavom politikom.
Nekoliko dana nakon posjeta Knesetu (koji je razočarao Lebovitcha prijedlogom zakona o legalizaciji uz brojna ograničenja) sjeo sam u autobus koji vozi do Vrata Damaska, izvan starog dijela Jeruzalema. Želio sam posjetiti Antwana Sacu, aktivista koji pokušava podignuti svjesnost o raširenom PTSP-u kod vojnika i civila na obje strane zida. Naivno sam pružio vozaču moju izraelsku kartu za autobus. Nasmijao se i odmahnuo rukom pa sam mu morao platiti novcem. U Palestini primaju izraelske šekele, ali ne i uobičajene autobusne karte.
Tijekom polusatne vožnje do kontrole u Betlehemu prolazite pored hasida u crnim šeširima, džogera golih nogu i svih kategorija ljudi koji se mogu smjestiti između prethodne dvije. Prolazeći kroz poluprazni labirint s vrećama cementa – teže je izaći iz Palestine nego u nju ući – zamišljam kako to izgleda u vrijeme odlaska ljudi na posao. Svakog dana stotine Palestinaca tu staju u red između dva i osam sati ujutro. Kako mi je Saca kasnije rekao, ovo je jedan od samo nekoliko izlaza za područje na kojem živi 600 000 ljudi. Ljudi otkopčavaju svoje remene zbog sigurnosne provjere, a izraelski vojnici čuvaju svaki kutak.
S druge strane, muškarci sjede po ulicama, pijuckaju čaj i igraju društvene igre. Pločnik je zapušten, s korovom koji izbija iz poda. Stao sam pred trgovinu u kojoj nema izraelskih proizvoda na koje sam navikao, i čekam Sacu, koji uskoro stiže u starom Ford Focusu. Taj 34-godišnji palestinski kršćanin s dugom bradom i ljubaznim pogledom nalikuje na plišanog medvjedića, unatoč majici na kojoj piše Warrior.
Vozimo se uz zid išaran grafitima i muralima, i idemo prema starom dijelu Betlehema. Veliki crni križ nadnosi se nad usku cestu, a zidovi kuća, trgovina i ureda ukrašeni su glatkim kamenom boje pijeska. Vodi me u kafić na krovu jedne zgrade i naručuje čaj.
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 256 (prosinac 2018.)
