Od samih svojih početaka elektronski duo MGMT (Ben Goldwasser i Andrew VanWyngarden) tvrdio je da je nastao kao plod šale, zafrkancija na račun pop i rock stereotipa. No, njihov debi album „Oracular Spectacular” ukazivao je da je ta priča ipak samo zgodni promotivni štos, jer su najednom postali veliko ime, čak su bile stigle i nominacije za Grammy, a mnoge zvijezde obrađivale su njihove pjesme. No, ako je išta konstanta u karijeri MGMT, onda je to nepredvidljivost, pa su sa sljedeća dva albuma natjerali izdavače i fanove da počupaju kosu eksperimentiranjima sa psihodelijom i svime što im je palo pod ruku. Četvrti album „Little Dark Age” pokazuje, međutim, da su se MGMT ipak uozbiljili, kao da je dvojac sam sebi dao umjetno disanje nakon karijernog samoubojstva. Ovo „uozbiljili”, naravno, treba uzeti uvjetno, jer se MGMT zapravo sada jako poigravaju onim za što kažu da im je od samog početka bila meta – elektronskim popom iz sredine osamdesetih, i to više nego ikad. Da ovaj album pustite na nekom partyju nostalgije za tim razdobljem, teško bi itko primijetio razliku. No, MGMT bi tada bili u gornjem domu popa, miljama daleko od njegovih najkomercijalnijih izdanaka, pa je tako i danas. Jednostavno, napokon su odlučili ničim ne blokirati svoj talent i poriv za pisanje lijepih, dobrih pjesama.
