Gotovo da i nema slavne osobe koja je prošla kroz hollywoodski svijet nakon osamdesetih, a da nije prošla i kroz povećalo komisije Zlatne maline. Otkvačena i trashy, Zlatna malina dosegla je svoj kultni status u svijetu show-businessa bockajući i propitujući opravdanost uglavnom razvikanih filmova
Piše: Igor Weidlich
I dok filmoljupci svake godine s leptirićima u trbuhu očekuju dodjelu Oscara, pa onda danima poslije lamentiraju o tome koji su film, glumica ili glumac bili kvalitetniji od drugih te je li nagrada otišla u dobre ruke, kakav bi to svijet bio kad tako velika proslava filmske umjetnosti ne bi imala i svoju antiproslavu. A anti-Oscar ponosno nosi ime Zlatna malina i dodjeljuje se, ni manje ni više, dan uoči Oscara, sad već 38. godinu zaredom.
Sve ono najgore u filmu također zaslužuje svoje „priznanje”, potvrdu nekvalitete. Na tu je ideju došao američki publicist i veteran filmske industrije John J. B. Wilson, koji je redovito organizirao druženja s prijateljima kako bi pratili dodjelu Oscara. Da malo „začine” to neformalno druženje 1981. godine, nakon što je američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti po 53. put dodjeljivala zlatni kipić, Wilson je u svojoj dnevnoj sobi pripremio jednu igru… Prvo su gosti, njih tridesetak, zajedno odgledali dva filma, „Can’t Stop the Music” (pseudobiografski film o poznatom disko bendu The Village People) te mjuzikl „Xanadu”, a potom su glasali o tome koji je film gori. Potom je Wilson, odjeven u neukusni sako uzeo metlu u ruke umjesto mikrofona, stao na kartonski podij i proglasio najveći filmski neuspjeh u 1980. godini – „Can’t Stop the Music”. Tako je u Los Angelesu, u gradu gdje se uručuju i slavni Oscari, dodijeljena prva Zlatna malina za najgori film, sve to u kući jednog publicista. Ali zabava tu nije stala, pa je Wilson nakon „službenog proglašenja” poslao priopćenje za medije koje su neke male lokalne novine i objavile. Cijela se stvar valjda učinila prilično zabavnom, pa je „nagradu” spomenuo i ugledniji Los Angeles Daily News.
John J. B. Wilson, a s njim se u cijelu priču upustio i njegov kolega Mo Murphy, pogodio je u „žicu”, pa je svoju nagradu odlučio dodijeliti i iduće godine, a tada se na njegovu inicijativu odazvalo dvostruko više gostiju. Godinu dana kasnije broj uzvanika koji su htjeli „pridonijeti” proglašenju onog najgoreg u filmskoj industriji popeo se na više od stotinu. A već četvrtu dodjelu Zlatnih malina pratio je i veliki CNN!
Wilson je tu pokazao koliko je vješt s medijima, pa je svog anti-Oscara sad prebacio na večer prije dodjele Oscara. Kako je rekao za BBC, novinari iz cijelog svijeta su večer prije Oscara ionako u Los Angelesu, a nemaju što pametno za raditi, pa im je on ponudio događaj kakav bi ih mogao zaintrigirati. Očito je upalilo jer je danas dodjela Zlatnih malina globalno poznato događanje koje zna podići i prašinu, a o njoj govore gotovo svi mediji koji prate i Oscare. Jednostavno je zanimljivo gledati reakcije filmskih umjetnika kad ih proglase najgorima.
A sama nagrada, odnosno anti-nagrada? Zlatna malina (originalno Golden Raspberry Award ili skraćeno Razzie) je kipić u obliku maline veličine loptice za golf, koji stoji na filmskoj traci, sve prelakirano zlatnom bojom. Wilson uostalom nikad nije skrivao da cijela dodjela treba izgledati jeftino.
Koliko god Zlatna malina kroz vrijeme postala nezaobilazna tradicija s kultnim statusom, nisu ju pratile samo dobronamjerne kritike koje su u svemu vidjele jedan drukčiji i zabavni oblik pogleda na filmsku industriju. I logično: što se drugo i moglo očekivati kad su svojim proglašenjima onoga što je najgore u mulitimilijunskoj industriji mnogima stali na žulj ili povrijedili ego. O ukusima se ne raspravlja, ali kritičari su u jednom imali pravo – dok komisija za Oscare okuplja najveće svjetske filmske stručnjake koji moraju analizirati svaki nominirani film, članove komisije Zlatne maline nitko neće provjeravati. Naime, u glasovanju za najgore u filmskoj industriji sudjeluje nekoliko stotina novinara, filmskih entuzijasta, amatera i profesionalaca iz Amerike i ostatka svijeta, a dovoljno je organizatoru platiti 40 dolara kako bi se dobilo pravo glasa.
Protivnici Zlatne maline nerijetko su predbacivali da ovo priznanje bira „lake mete” među mainstream filmovima, ali je s druge strane to ispalo i korektno prema indie filmografiji u koju ne diraju jer su svjesni borbe malih i nezavisnih produkcija za mjesto pod suncem. Na meti su im ipak pretenciozni blockbusteri koji, većina će se složiti, često ne opravdaju svu pompu koja se oko njih stvara. E sad, kakva nagrada, takva i dodjela. Kad već nekoga pred cijelim svijetom proglasite najgorim, ne možete baš očekivati da će nagradu doći preuzeti sa smiješkom na licu. Ipak, neki su rijetki filmski umjetnici prihvatili poziv i dodijeljenu „čast” pa su Zlatnu malinu osobno preuzeli. Dobro, možda ne baš svi sa smiješkom i na samoj ceremoniji proglašenja…
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 248 (travanj 2018.)
