Najnoviji trend u svijetu satova vezao je svoju inspiraciju uz automobilizam. Uz svu silu ronilačkih, podmorničkih, premijerskih, pilotskih i astronautskih satova, fokus se, napokon, vratio na onaj dio ljudskih zanimacija koje su oduvijek povezane s mjerenjem vremena
Piše: Domagoj Kuna
Svijet je u listopadu dobio novi najskuplji sat! Za gotovo osamnaest milijuna američkih dolara, nepoznati je kupac u dvanaest minuta telefonskog nadmetanja kupio Rolex Daytonu, nekada u vlasništvu Paula Newmana, i tako s trona skinuo Patek Philippe ref. 1518 od pišljivih jedanaest milijuna. Najnoviji trend u svijetu satova vezao je svoju inspiraciju uz automobilizam. Uz svu silu ronilačkih, podmorničkih, premijerskih, pilotskih i astronautskih satova, fokus se, napokon, vratio na onaj dio ljudskih zanimacija koje su oduvijek povezane s mjerenjem vremena, što preciznijim mjerenjem vremena. No, je li čovjeku stvarno potrebno biti milijunaš, kako bi kupio dobar sat, ili je možda dovoljno biti tek puki tisućaš?
U autu, na trgu, u crkvi, na mobitelu, na televizoru, na zaslonu računala, na računu za espresso, na kazni za parkiranje – gdje god se okrenuli, vidjet ćete koliko je sati. Danas znati koliko je sati nevjerojatno je lagan zadatak. I to nevjerojatno precizno izveden zadatak. Ipak, unatoč tom obilju, ručni mehanički sat, malena i relativno neprecizna spravica koja čini da nam lijevi rukav košulje pomalo zapinje pri svakom pokretu ruke, popularniji je nego ikada.
Već tradicionalno, otkad je auto utrka, švicarski su i japanski proizvođači najčešća imena koja se vide na reklamnim pločama uz rub trkaće staze. Rolex, Omega, Heuer, Tissot, Seiko – svi su odavno glavna dekoracija livreja trkaćih momčadi, s trkaćim zvijezdama jednako toliko dugo kao glavnim manekenima. Neki su satovi tako svoju popularnost stekli pažljivo izvedenim reklamnim kampanjama, dok su oni drugi svoju stekli pukim slučajem, poput Heuer Monaca koji je, na dan odabira rekvizita za snimanje McQueenovog epa o automobilskim utrkama izdržljivosti, bio jedini kojeg je Heuer mogao dostaviti u tri primjerka. McQueen se u svom trkaćem odijelu slikao s tim švicarskim metalnim kvadratićem, a ostalo je povijest.
Autodromo Group B
Iako su japanski satovi oduvijek cijenom u drugoj ligi u odnosu na one švicarske, ipak postoje modeli, iz oba tabora, koji dijele životni prostor na tržištu, u području četveroznamenkastih cijena. Ni japanskih, ni švicarskih nema puno u tom prostoru. Savršena je to prilika da ga kolonizira netko treći i zaradi na bujajućoj popularnosti automobilizma kao hobija – Amerikanci.
Između skromnog, kvarcnog Q&Q-a za stotinjak kuna i milijunskih automobilističkih ručnih satova, savršeno utjelovljenih Rolex „Paul Newman” Daytonom, svoj životni prostor našle su radionice koje proizvode satove u malenim serijama, koristeći već postojeće i često cjenovno pristupačne automatske pokretačke mehanizme, ali za vrlo ograničen broj kupaca. No, oni ionako ne prodaju velikoserijsku, osnovnu funkcionalnost u kućištu od plastike poput Q&Q-a, jeftine Citizenove marke, niti prodaju tradicionalnu finoću izrade i robusnost Rolexa. Ono za čime takvo tržište danas žudi, a što im takve radionice prodaju, je slika Rogera Beckermanna u svom narančastom Lamborghiniju Miuri, kako juri talijanskim Alpama, s cigaretom u ustima i cool satom na ruci. Prodaju sliku Stevea McQueena kako se, s Heuer Monacom na desnoj ruci, priprema za utrku 24 sata Le Mansa u liku Michaela Delaneyja.
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 246 (siječanj 2018.)
