Postoje TV serije koje su s razlogom dugovječne, postoje i one koje su s razlogom sasječene odmah u začetku, no postoji i jedan dio serija kojima su, baš potpuno nevinima, izrečene smrtne kazne. Ovo je priča o njima…
Piše: Domagoj Kuna
Početak je u perilici rublja. Automatskoj perilici rublja, preciznije. Ideja je bila, kao i većina ideja toga vremena, jako plemenita i napredna – osloboditi čovjeka i njegovo vrijeme svakog bremena i tako ga transformirati u čovjeka budućnosti, onoga čija briga više neće biti kako nabaviti hranu, ili odjeću, ili stan. Ideja je bila dati čovjeku priliku da od sastavnog dijela tvorničke proizvodne trake postane biće koje misli, koje se neprestano usavršava. Naravno, ideja je uspjela. Žene više nisu provodile svoje vrijeme zatočene u sobi s koritom za pranje rublja, muškarci više nisu bili zatočeni na nekom stroju u mraku radionice. Pa ipak, ideja nije odmakla dalje od toga. Prema prvom Newtonovom zakonu, jedinom zakonu u Hrvatskoj koji nije podložan tumačenju i koji se provodi točno onako kako i treba, tijela koja miruju nastoje tako i ostati. Jednom kad su se zavalili u svoje naslonjače, ljudi oslobođenog vremena više se nikada nisu ni pomakli. Oslobođeno vrijeme umjesto samousavršavanjem ili odgajanjem potomstva popunili su – televizijskim serijama.
Televizijske serije postoje isključivo iz jednog razloga. Nije to umjetnost, nije to društvena angažiranost, nego samo obična, prljava lova. Serija koja zarađuje, živjet će dok zarađuje. Ona koja ne zarađuje, možda samo izgleda kao da neće u budućnosti zarađivati, pa, o njima se pišu članci jednom kad ih ukinu. Tijekom kratke povijesti televizije, pojavilo se mnoštvo dragulja koji su u obliku epizoda popunjavali vremenske rupe kućanicama bez kućanskih poslova i majstorima bez radionica. Neke su zahvaljujući svojoj popularnosti uspjele zaživjeti život mjeren u desetljećima, promijenivši pri tome i cijele glumačke postave, dok neke nisu bile te sreće.
Postoje serije koje su s razlogom toliko dugovječne, postoje i one koje su s razlogom sasječene odmah u začetku, no postoji i jedan dio serija kojima su, potpuno nevinima, izrečene smrtne kazne. Te su serije neprimjetno zgrnule gomile sljedbenika, čiji bi bijes eruptirao onoga trenutka kad je šef televizijske kuće rekao – „Dosta!”
Amerika je, naravno, teren na kojem se većina toga događa. Najbolje serije kao da uvijek dolaze s te strane. Najfanatičniji sljedbenici također dolaze s te strane, pa sigurno, onda, prodaja kućanskih aparata u Americi buja. Televizijske kuće jedino zanima gledanost. Ako ti brojevi kažu da je nedovoljno ljudi angažirano oko gubljenja dvadeset, trideset, četrdeset pet ili čak šezdeset minuta svog života tjedno na neki njihov program, ekspresno će prekinuti i zamijeniti to, što god to bilo.
Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 235 (veljača 2017.)
