Ova 28-godišnjakinja nije baš očekivala da će postati jedna od poznatijih imena hip-hop scene u regiji, pa je završila studij farmacije, no zasad je ta karijera na čekanju
Razgovarala: Marjana Filipović Grčić
Snimili: Adnan Jašarević i Jasmin Jatić
Sanela Halilović, zvuči li poznato? Ne?! A Sassja? U pravu ste, to je ona djevojka koja je s Remi iz Elementala napravila pjesmu „Etikete” koja je dobila status feminističke himne, a svojim prvim albumom „Taktički praktično” dosegnula prvo mjesto slušanosti na regionalnom Deezeru u samo tjedan dana. Sassja je dijete FMJAM-a, moćnog i utjecajnog tuzlanskog hip-hop pokreta, najjači ženski MC na ovim prostorima i tekstopisac. Ova 28-godišnjakinja nije baš očekivala da će postati jedna od poznatijih imena ove glazbene scene u regiji, pa je završila studij farmacije, no zasad je ta karijera na čekanju jer ona radi na svom novom, drugom albumu, nastupa na silnim koncertima i priprema se za zagrebački nastup na brucošijadi FER-a koji će se održati 12. studenoga.
1. Nisam mislila bit’ sila , ali omaklo se jebiga, i bilo sasvim lako, jer je pola scene replika. Sassja, ovo su vaši stihovi – ne mislite valjda da svoj uspjeh dugujete samo tome što pola vaših kolega ne zna dobro raditi svoj posao, valjda i vi imate koji svoj adut?
Ja kažem da mi se sve ovo dogodilo slučajno, nisam namjeravala biti poznata, niti mi je to bio cilj. Ljudi oko mene kažu da nije slučajno, da sam radila za sve ovo, pa mislim da je odgovor negdje između. Zaista radim samo to što želim i volim, tako sam najsretnija. Igrom slučaja se to ljudima dopada, a ako u nekom trenutku i ne bude tako, ja jedino mogu nastaviti onako kako me osjećaj vodi. Sve što sam prošla s muzikom proteklih nekoliko godina naučilo me da nemoguće ne postoji, snovi se mogu ostvariti i ja ih samo slijedim… pa što bude. Vjera u to je ono najvrednije što imam.
2. Što to ima u Tuzli da je hip-hop scena tako snažna pa pored vas drmaju Edo Maajka, Frenkie, DJ Soul i cijela ekipa tuzlanskog FMJAM-a?
Radimo to što volimo i onako kako mi želimo, bez kompromisa. Čim neke snove ostvariš, javljaju se novi, a mi radimo puno na njihovom ostvarenju i pomažemo jedni drugima.
3. Kako djevojka jednog dana dođe i odluči – reggae/dub/dancehall je moj izričaj? Što je najviše utjecalo na vas ste da krenuli ovim pravcem?
Uz tu muziku najviše uživam; to nije bila stvar odluke, već je po meni to bio prirodan tijek stvari. Ja, u stvari, pišem tekst na glazbu koja me u tom trenutku najviše inspirira i tako nastaje neki moj žanr, a ljudi neka ga imenuju kako žele. U jednoj pjesmi kažem „gradim pravac zvan po meni…” ne zato jer mislim da sam fenomenalna inovatorica, već zato što ne mogu pripadati nekim određenim žanrovima ili grupama. To uništava kreativnost.
4. Vi ste još kao djevojčica svirali, pjevali, glumili… Što je to što vas zove pozornici ? Publika, želja da se izrazite…?
Nisam nikada ozbiljno svirala, to se više može nazvati sviruckanjem, ali sam od malena nekako bila na bini. Baš se sjećam nekog nastupa u zboru gdje sam bila najmlađa, još tada nisam ni krenula u osnovnu školu. Majka mi je, iako je tada bio rat, željela pokazati što sve djevojčica može, pa sam oduvijek svoje osjećaje izražavala kroz neku umjetnost. Trenirala sam ja i kojekakve sportove, recimo, košarka mi je super išla, ali sam se najbolje snalazila na papiru, kada treba nešto pisati ili crtati, i, naravno, nešto izvoditi na pozornici. Pozornica je kao neka druga dimenzija svijeta gdje u sat vremena možeš s potpunom slobodom raditi i govoriti sve što osjećaš, a da to čak i dopire do ljudi. Istodobno, i oni tebe hrane svojom energijom i osjećajima. To mi je magično i super je osjećaj provoditi vrijeme u drugim dimenzijama.
Cijeli intervju dostupan je u izdanju broj 232 (studeni 2016.)
