Hvala pametnim ljudima koji su zakotrljali ideju i pretvorili gornjogradska dvorišta u ljetnu senzaciju. A meni, u jednoj večeri, vratili toliko lijepih, purgerskih sjećanja
Prva sjećanja na Gornji grad vjerojatno bi sezala u vrijeme kad sam kao klinac, s mamom, od slavnog frizerskog salona mog djeda Šandora Meznerića, velikog majstora vlasuljarstva, čije su perike od prave kose nosili mnogi viđeni Zagrepčani, smještenog u Ilici blizu Name – moji su govorili blizu Kastnera i Öhlera – potiho odlazio uspinjačom na šetnje starim dijelom grada. Sve što bi danas o tome pisao, bila bi, zapravo, fikcija jer nekih posebnih uspomena nemam.
Drugačije je već bilo za vrijeme srednje škole i kasnije, u ludoj fakultetskoj mladosti. Gornji grad bio je, prije svega – Lap. Klub „Lapidarij” blizu Kamenitih vrata, podzemni tunel, podrum, dva ciglena hodnika, zagušljiva i bučna, bio je, zapravo, mjesto na kojem smo se opraštali od djetinjstva i ponosno zakoračili u mladost. Bilo je vruće, bila je gužva, bili smo prebalavi da bi nas cure uopće gledale, ali kad bi ušli, s nevjerojatnim bi se ponosom i gardom mrklih štemera zavukli u neki ćošak i cugali svoje prve pive.
Bila je sredina sedamdesetih i svirala je neka jako dobra glazba. No, više od glazbe, u Lap nas je privlačio magični mit o Peri Močibobu, najboljem strijelcu NK Zagreb i neprikosnovenoj urbanoj legendi. Ako je Pero na vratima ili u Lapu, ako te on pustio unutra, više nisi bio klinac već pomazanik Boga svih zagrebačkih priča o nogometu, šorama, trebama i sumanutim tulumima. Biti u Lapu s Perom značilo je samo jedno – i ja sam frajer!
Zagrebački frajeri dobro su skrivali svoju romantičnu crtu, pa je tako samo u duboko intimnom spomenaru ostala priča o šetnji pod prvim snijegom, od Visoke ulice, malenom i kratkom ulicom Vatroslava Lisinskog do Mesničke s jednom Sanjom s faksa. Njezine kovrče, ulica u kojoj smo prvi i jedini ostavljali trag u centimetru-dva snježna pokrivača, pogled na pahulje pod plinskom svjetiljkom na uglu i studentska ljubav koja se nije dogodila. Slijedile su godine tek rubnih susreta s Gradecom. Palainovka nam je neko vrijeme bila polazišna točka. Klavir u kutu, Marija na šanku, đapica i silne runde prije pokreta u zagrebačku noć. „Igrala” je i Stara vura, ne restač, nego prednji dio, šank i, danas bi rekli – klupski prostor…
Saloon je na početku Tuškanca i izvan zidina starog grada, pa sve burne epizode tamo doživljene, zapravo ne pripadaju u ovu priču. Kada je ubijen najbolji zagrebački klub, još sam malo obilazio Gradec, opet po rubu, ali s druge, kaptolske strane. Ponekad u Tkalču, još dok su postojali Zajecov pub i Tomato, ali više do Histriona na Opatovini ili po finu klopu na Dolac. Bilo je i vjenčanja, vlastito i poneko tuđe, u Starogradskoj vijećnici i u susjednim crkvama Svetog Marka ili Svete Katarine. Bio je u Vraniczanyjevoj i restorančić Prasac i – moja najdraža. No, iskreno, odlasci na Gornji grad nisu više bili česti. Još nisam u fazi penzionerskih šetnji, romantika trpi zbog načina i tempa života.
Čitao sam i osluškivao znatiželjno priču o odličnoj ideji otvorenih gornjogradskih dvorišta. Dvije godine nisam se uspio natjerati na obilazak. „Pusti, to je turistički cirkus, gužva je, vruće je, ko bu se gural s histeričnim Japancima po tim dvorištima” (vrlo je važno kako ćete naglasiti „dvorištima“ – jer ako ne pogodite ispravni, purgerski naglasak, cijela ova priča gubi smisao), otklanjao sam u startu ideju o šetnji Gornjim gradom.
No, prijatelj Vlado otišao je lani i cijelu godinu priča kak’ je bilo super! Istina, veli, „s ekipom sam se fest našišal, ali buš videl – to je stvarno genijalno!“ I otišli smo. Nismo baš pogodili večer. Srpanj je u Zagrebu bio pljuskovit, vjetrovit, pa i prohladan. K’o za peh, baš i te večeri kada smo najprije zavirili, nije teško pogoditi, u Basaričekovu 11. U najvećem hrvatskom filmu svih vremena, Golikovu „Tko pjeva zlo ne misli“, to je dvorište, zapravo, jedan od glavnih likova. Teatar života koji se tu odigravao veći je i snažniji od bilo koje predstave. Slavna terasa na koju je Franjo Šafranek sjeo poslije ručka i otvorio cajtunge, dok gospodična Marijana grije peglu, a dimnjačar Karlek skoro doživi unfal na biciklu, u koje ulaze ulični pjevači i sakupljač starog željeza (paziti na naglasak koji nudi i „peska belega“ – cijeli se film, pogledan tko zna koliko puta, odvrtio u glavi te večeri.
I, sasvim primjereno, bezvremenske popevke svirali su i pjevali Gornjogradski fuliri. Morali smo ipak krenuti dalje, ne baš k Žnidaršiću malo se pospominjati o Abesiniji, već do dvorišta Demetrove 11. Palača Balbi, jedan je od najvećih i najatraktivnijih prostora na ruti. Tu je posljednji gornjogradski bunar i Songkillersi. I gužva. Šank ne može progutati navalu. Malo dalje je dvorište Opatičke 29, palače Erdődy -Drašković. Sjajan trokutasti prostor s izbočenim ganjkom, ili, po zagorski, gajnkom. Lagani jazz, odlična atmosfera, sasvim dobra podloga za zamišljeni skok u vremeplov i lica grofova, grofica, sluškinja, konjušara, zvuke kočija i kokica koje jurcaju tim nevelikim gospodskim dvorištem.
S druge strane je dvorište kuće Frigan. Ponovo ganjk (dobro, neću vas više mučiti; ganjk je izbočena, natkrita ili zatvorena terasa, prolaz, izgledno od njemačkog „gang“ – hodnik). Fantastično je gledati ta arhitektonska rješenja, u kući Frigan veliko zavojito stubište. Tu su živjeli i gradonačelnici, a sada se doslovno osjeća miris prošlih vremena. Francuska šansona u tom komadiću povijesti zvučala je sasvim primjereno.
Tanja i Neven, moji prijatelji, kupili su stan u Opatičkoj i uredili ga, pa sam naslućivao što bi sve mogla skrivati pročelja, no privatno dvorište Opatičke 19, dvorište obitelji Milovac, bilo je posebno iznenađenje. Komadić uređenog travnjaka, još jedan fantastični, obnovljeni drveni ganjk, glazba s ploča, a sve baš „kom il fo“, kak bi rekel gospon Fulir. Prešli smo još i u dvorište Instituta za povijest, gdje čarobna kovana ograda čuva uličnu frontu zgrade slavne i po Vrdoljakovim „Glembajevima”, ali prava je fešta u unutarnjem, velikom dvorišnom prostoru, s pogledom na Radićevu i tornjeve katedrale. Tu je Iva Smojver pjevala pjesme uz koje smo starili, a svjetla s Kaptola krunila su sliku zagrebačke ljetne večeri. Pored mene troje stranaca, na engleskom žubore i ne skrivaju oduševljenje. Hvala pametnim ljudima koji su zakotrljali ideju i u tri godine pretvorili gornjogradska dvorišta u ljetnu senzaciju. A meni, u jednoj večeri, vratili toliko lijepih, purgerskih sjećanja.
