Mi smo samo ljubomorni što je njihova mladost naslijedila i zamijenila našu. Ljubomorni smo što nas kronično bole i štekaju leđa, što imamo umjetne kukove i što više ne možemo igrati ni veteransku „Kutiju”
Plaćam pivu ako netko nekoga predriblja do kraja tekme – rekao je veliki hakler Anton Samovojska, u poluvremenu jedne od utakmica četvrtfinala 45. turnira „Kutija šibica”. Još jedan legendarni španer, neponovljivi strijelac Mićo Vujanić, nije gledao polufinale do kraja: „Kaj bum to gledal, pa tu se gol može zabiti samo slučajno”… Posljednjih nekoliko godina službeni sam spiker „Kutije”. Najavim sastave, objavim strijelce, malo moderiram između tekmi i – gledam mali nogomet. Pored mene Lima, do njega mali Lima, također dečki koji su ostavili duboki trag na „Kutiji”. I stari Lima tu i tamo zajamra – „Nije to više to…”
Ma koliko ja iskreno volio Vojskicu, njegovu mirnoću i duh, ma koliko poštovao njegovo enciklopedijsko poznavanje nogometa, a divio se njegovoj i Mićinoj haklerskoj veličini kojoj nisam bio ni blizu, ma koliko sam i sam upadao u zamku nostalgije, ipak se ne slažem s njihovim ocjenama malog nogometa kakav se danas igra.
„Kutija šibica” bila je mitski turnir za sve koji su u Zagrebu haklali mali nogomet. Španalo se cijelu godinu po školskim igralištima, na Kegliću ili po kvartovskim turnirima, a onda bi se, krajem godine, složila škvadra za Kutiju. Hendikep (ili prednost, kako kada) moje ekipe s Kušlanove, bila je u činjenici da smo ostali, vjerojatno, posljednji koji smo igrali na šoderu, bijelom lešu. Davno su bila betonirana ili asfaltirana igrališta u gradu, a samo se s Držićeve, Srednjoškolskog i Kušlanove, kući dolazilo prašnjav ili blatan.
Stariji dečki (i bolji španeri) nisu htjeli na „Kutiju”. Važniji im je bio nedjeljni hakl i pivica u Pešči, negoli nekakva avantura na drugom dijelu grada. Danas, kada mnogih od tih junaka Peščenice više nema, čini mi se da su postojali i neki drugi razlozi, da je mnogima od njih bilo pametnije držati se kvarta, pa su zbog toga ignorirali „Kutiju”… Ali, složili bi momčad mi mlađi, skupili lovu i odlazili na Trešnjevku, u „dvojku” Doma sportova, ili u pravu, staru „Kutiju”. Ako me pamćenje dobro služi, igrali smo, u različitim sastavima, barem četiri ili pet puta. Mislim da je treće ili četvrto kolo najdalje do kuda smo dogurali. I bili smo sretni. Zbog hakla, pobjeda ili poraza, a ponajviše zbog onih putovanja „devetkom” preko cijelog grada, prolaska kroz kvartove koji su tada još nešto značili, znalo se tko je gazda u kojem i što se gdje može dogoditi ili očekivati.
Vratit ću se sada razlozima zbog kojih se ne slažem s Vojskom, Mićom, ali i brojnim drugim zagrebačkim haklerima i španerima koji danas s podsmijehom gledaju na „Kutiju” i nogomet koji se tamo igra. Prvi je razlog – ovo više nije isti sport. Mali nogomet kojeg smo mi igrali i ovo što danas gledamo, to uistinu ima malo dodirnih točaka. Isti je teren, isti broj igrača, pravila su, recimo, približno slična, i to je to. Drukčija je lopta, naša je bila živa, „normalna”, a danas se igra s „polumrtvom”, ili stručno – s loptom reduciranog odskoka.
Mi smo imali uloge, znalo se tko igra „otraga”, a tko je zadužen za golove. Danas ne postoji momčad koja bi mogla otrpjeti Miću, Vladu Bajzu, Borisa Ćosića ili Štefa Pavlica (iako je Štef uspješno igrao i ovaj, „novi” nogomet ), ili Šekija iz mog kvarta, dečke koji bi, uglavnom, stajali naprijed i majstorski trpali protivničke mreže. Uz dužno poštovanje svim haklerskim generacijama i španerima koji su obilježili vrijeme od sedamdesetih do prijelaza u novo tisućljeće, veliko je pitanje tko bi od njih uopće danas mogao igrati, primjerice, u momčadima koje su ušle u posljednjih osam ove posljednje „Kutije”. Mićo se sa mnom uopće ne slaže i tvrdi obratno – da bi malo tko od današnjih velemajstora mogao upasti u „one” škvadre. Ne želim proturječiti legendi, ali duboko u sebi vjerujem da bi krak objektivne tezujle prevagnuo na moju stranu. Jer, danas je tempo sve. Tempo koji lomi, tempo u kojem svako razmišljanje duže od djelića sekunde znači izgubljenu loptu, tempo u kojem se po utakmici slože tri ili četiri akcije i ako ne zabiješ – gotov si!
Nema driblinga, nema rolanja, sjetno govore bivši majstori koji su odrasli upravo na finti, na rolingu, na lažnjacima. Istina je, nema više toga, ili ima vrlo rijetko, ali ne može ni biti. Lažnjak može izbaciti prvog suparnika, ali otišla je nepovratno sekunda, dvije, a do tada su na tebi već dvojica novih, plus onaj kojeg si prvog zavaljao. Naš je mali nogomet bio neusporedivo sporiji, vremena je bilo koliko želiš, pa se zato i „mahalo” i rolalo i fintiralo.
Tko zna jesmo li mi igrali bolji mali nogomet i bi li više ovih moglo igrati tada, ili više nas u ova vremena, ne, nije to uopće pravo pitanje. Mi smo, zapravo, samo ljubomorni što je njihova mladost naslijedila i zamijenila našu. Ljubomorni smo što nas kronično bole i štekaju leđa, što imamo umjetne kukove i što više ne možemo igrati ni veteransku „Kutiju”. Da bismo prikrili tu ljubomoru, zaogrćemo sve u naša sjećanja, u naše bajke u kojima više nismo sasvim sigurni koga smo to pobijedili, ali tvrdimo, sto posto, ziher, da je to bilo čudesno, spektakularno, da je prvo Žila skinuo frajerima mrtvaca, onda sam ja povukao po lijevoj strani, odigrao Kobaču koji je lažnjakom bacio dvojicu na kičmicu, pa gurnuo Šekiju koji je zarolao golmana i preko njega, petom, zabio za prolaz. Vražju mater je tako bilo, ali neka nama naših priča, naših bajki…
Na Kutiji je nekada nastupalo više od 600 momčadi. Na ovoj posljednjoj, probijena je, nakon dugo vremena, brojka od 200. Ponajviše zbog činjenice da se promijenila i najvažnija stvar – kvartovski nogomet. Onaj kakvog mi pamtimo iz naše mladosti, više ne postoji. Klinci danas ne igraju, oni svi – treniraju nogomet. Igraju u svojim klubovima, ili školama nogometa, a tamo se, nakon tekme, ne odlazi u Pešču na pivu (i ne može se, jer je i sirota „Peščenica” već godinama zatvorena), već u automobile u kojima čekaju živčane mame i užurbani tate, pa se u autu presvlače za sljedeću aktivnost, dramsku grupu, engleski ili klavir.
I zato, divimo se ovoj i ovakvoj „Kutiji” i njezinim junacima. Divimo se dečkima iz Dubrave koji su kroz CB Dobermann vratili barem djelić te kvartovske atmosfere i napunili „Kutiju” emocijama. Ovo je sada njihovo vrijeme.
