Kad je prije 3 godine sjajni engleski kantautor Richard Hawley, tako često nepravedno zapostavljan, snimio album „Standing At The Sky’s Edge”, svi su mislili da je napravio zaokret s kojeg mu više nema povratka. Njegove letargične, nostalgične balade mekog glasa i još mekše glazbe, na tom su albumu dobile distorziju, a zvuk je odlutao u psihodeliju.
Da ne bi bilo zabune, bio je to sjajan album, na razini sa cijelim njego-vim minulim radom. Ovoga puta očito je pogodio žicu i nešto široj publici, pa je album stigao sve do trećeg mjesta britanskih top lista. Nakon trogodišnje pauze, Hawley se vratio s „Hollow Meadows”, kolekcijom pjesama koje je napisao dok se liječio od ozljede noge i kralježnice, i vrlo jasno poručio svima: „Svidio vam se moj eksperiment? Hvala na zaradi, ali idem ja tamo gdje pripadam”. Hawley je, naime, napravio opet sjajan album, jedan od najboljih u karijeri, ali se sasvim vratio svom ranijem zvuku. Simbolično se i naslovom albuma poigrao nostalgijom – on je izravna asocijacija na imanje Auley Meadows na kojem je stoljećima živjela njegova obitelj. Novih 11 Hawleyevih pjesama su intimna ispovijed, više nego ikad ispričana u prvom licu, o ljubavi, razočarenjima, starenju, pa i odlasku djece od kuće. Takva je i glazba, Hawley očito voli retro zvuk koji nam priziva englesku glazbu šezdesetih, posebno pop, ali „prožvakanu” sa svim kasnijim utjecajima. Pa još otpjevano onim njegovim baršunastim baritonom… Savršena kombinacija glazbe i riječi, a opet teško dostižni soundtrack za svaku romantičnu prigodu. Naizgled je ovaj album – kao i svi njegovi – „samo” odlična zvučna kulisa dok nešto drugo radite ili čitate, no ne zavaravajte se, Hawley će vas zarobiti. Slušajte Richarda Hawleya, a ako niste dosad neka vam ovaj album bude prigoda da istražite i njegove ranije radove. Nije isključeno da ćete dobiti novog omiljenog izvođača.
