U svijetu je fotografiranje životinja u prirodi već godinama ne samo iznimno popularno, već je na glasu i kao vrlo cijenjena grana fotografije. Sad je trend napokon stigao i do nas, pa je umjesto tradicionalnog lova, snimanje u prirodi sve češći hobi
Piše: Goran Šafarek
Namazali ste se u ratne boje, navukli najprije maskirnu odoru, a potom i snajperski gillie te se pretvorili u pokretni grm. Tako zakamuflirani provlačite se kroz džunglu, močvaru ili planinu. I konačno ste ugledali plijen. Medvjed, jelen, pa čak i lisica dobro dođe… Zadržavate dah dok vam srce tuče i pumpa adrenalin po tijelu, nanišanite i – škljoc! Nastala je još jedna uspješna fotografija…
Fotografiranje divljih životinja i prirode općenito, danas postaje sve popularnije u Hrvatskoj. U svijetu je wildlife photography već dugi niz godina ne samo iznimno popularan, već je na glasu i kao vrlo cijenjena grana fotografije. Sad je trend napokon stigao i do nas, pa je umjesto tradicionalnog lova, snimanje fotografija u prirodi postalo sve češći hobi.
Dakako, tu je prije svega potrebno nekakvo znanje o fotografskom zanatu – o zatvaračima, ekspoziciji, kompoziciji, svjetlu…, a onda i još mnoge vještine za koji niste ni mislili da vam trebaju, uključujući i gledanje ili listanje nekih časopisa kao što su primjerice „Lovački vjesnik“ ili „Backpacker magazine“. A konačno će i odlasci u teretanu imati neku svrhu, jer bez dobre kondicije baš i ne ide…
Među fotografima životinja, prednjače muškarci, iako ništa ne sputava žene. Osim možda težine opreme. Objektivi mogu dosegnuti i pet kilograma, a za to trebaju isto tako teški stativi. Životinjski modeli naime najčešće ne poziraju svojevoljno, pa ih uglavnom treba snimiti izdaleka, a za to su potrebna povećanja. Radi se o teleobjektivima od 300 mm pa sve do čudovišnih 600mm, za koje ljudi nerijetko pitaju treba li za njih oružani list.
Samo da se zna: Canonov veliki bijeli od 600 mm stoji preko 100.000 kuna, a na to se još može našarafiti ekstender koji povećava za 1.4 do 2 puta. Ne moraju biti svi objektivi tako skupi, ali za tako velika povećanja uistinu treba dobra kvaliteta optike. Također, svaka trešnja može pokvariti teško uhvaćenog jelena, pa objektivi moraju biti „brzi“, odnosno omogućiti veliku brzinu zatvarača (dakle, blende 2.8 ili 4.0). A brzina i kvaliteta košta i među autima, zašto ne bi i u foto svijetu… Kad smo već kod vozila, ponekad je fotografska destinacija teško dostupna, a i opreme je puno te je gotvovo nužno imati pravi terenac. Dakle, fotografija prirode u svojem punom obliku vraški je skup šport.
Stativ je od iznimne važnosti, budući da nema te ruke koja će objektiv iznad 500mm moći mirno držati. Pri nošenju stativa kralježnicu spašavaju lagani, a čvrsti materijali poput karbonskih vlakana. Za velike objektive popularna je tzv. gimbal glava, pomoću koje se i oni najteži objektivi mogu iznimno brzo i lako pokretati na koju god stranu, doslovno s dva prsta. No, ponekad je jednostavno bolje leći i samo položiti opremu na zemlju. Za sitnije organizme poput kukaca dovoljni su makro objektivi, ali su potrebne i dodatne bljeskalice, a naročito one koje se montiraju na objektiv.
U tražilo fotoaparata stane sve, od leptira do medvjeda, no najprivlačnije su velike karizmatične vrste kao što su orlovi, velike zvijeri, pa potom sve što je šareno poput vodomara i sličnih ptica (u fotografiju prirode ulazi i podvodna fotografija, no to je već druga priča koju ćemo ovaj put ostaviti postrance).
Biolozima i znanstvenicima će pak zanimljivije biti rijetke ili ugrožene vrste koje i nisu nužno estetski zanimljive, recimo endemski lažipauk. Hrvatska je, ako to ne znate, iznimno bogata vrstama, od poplavnih područja rijeka do visokih planina, sve začinjeno fenomenom krša. U Hrvatskoj je zabilježeno oko 24.000 vrsta, a pretpostavlja se da ih je i mnogo više. Velika većina su beskralješnjaci poput kukaca. Morskih riba ima 442 vrste, slatkovodnih oko 150, vodozemaca 20 vrsta, gmazova 41, ptica 387… Taj se broj u nekim skupinama i povećava jer se otkrivaju nove vrste – i za Hrvatsku, a i za znanost uopće.
No, da bi uopće našli životinju, a onda ju i snimili, potrebno je dobro znati gdje se ona kreće, u koje doba dana i godine. Uzaludno je čekati ispred kolonije pčelarica u ožujku, kada ona počinje s gniježđenjem tek u svibnju. Treba znati da rika jelena kreće krajem kolovoza (a i onda valja pratiti koji točno dan) ili da močvarne smeđe žabe poplave svega na nekoliko dana godini. Zato svaki dobar fotograf životinja mora biti i dobar prirodoslovac, poznavati njene navike i biologiju. Na sreću, postoje mnoge popularne knjige…
Snimiti životinju lakše je reći nego napraviti. Ovdje nije u pitanju naša domaća mačka koja se lijeno rastegla na kauču, već divlja životinja koja se boji čovjeka, tog najvećeg grabežljivca na planeti. Čaplje, na primjer, polijeću čim primijete dvonošca. Zato treba biti lukav…
Jedna od taktika je šuljanje. Tu valja primijeniti najbolje lovačke sposobnosti, uključujući i prepoznavanje tragova. Svaka vrsta ima svoj karakteristični trag, ali opet neki su jako slični. Tako su tragovi divlje svinje veličinom tek nešto manji od jelenjih, ali se kod njih vide još dvije točke iza traga papka – to su zakržljali ostaci ostalih prstiju koji su kod nje nisko na nozi, dok su oni u jelena i srna visoko, pa ne stvaraju nikakav otisak.
Treba biti tih i kretati se prema vjetru, jer većina sisavaca ima jako dobro razvijen osjet njuha i sluha. Neophodno je i stopiti se u okoliš da fotograf ne bi bio ni viđen. Zato osim niskog profila pri šuljanju, odjeća mora biti prilagođena okolišu. Za početak su dobre vojne odore, no može se i mnogo bolje. Lovačka industrija nudi široku lepezu naprednih odijela, s uzorcima ljetnog i jesenskog lišća i granja, snježne tundre ili pustinje. No, neke stvari mogu se i same izraditi. Poznat je snajperski gillie, odnosno pončo s nitima jute ili nekog drugog materijala koji čovjeka pretvara u pokretni grm. Za njegovu izradu trebaju sati i sati… Na kraju, poželjno je namazati lice ratnim bojama i pokriti oči nekom mrežom. Kažu da mala ptica sjenica vidi treptaj oka na dvadeset metara!
Druga varijanta je zasjeda. Rade se stalni ili privremeni zakloni u koje se fotograf sakrije. To može biti lovačka čeka, šator, razapeta maskirna mreža ili neka kućica. Čeka se na dobrom mjestu, gdje se obično znaju skupljati životinje. Treba procijeniti kad je najbolje svjetlo i… – čekati. A to može potrajati satima, čak i danima. A i tad, fotografija životinja nerijetko je lutrija. Ponekad treba odlučiti – čekati na jednom mjestu i možda nikad dočekati, ili pak aktivno tražiti. No u drugom slučaju mnogo su veće šanse da će vas životinja opaziti i pobjeći. Zato je vrlo važno poznavanje terena; što ga bolje poznajete, povećava se i šansa ulova.
Strpljenje je često najveća odlika fotografa. I spretnost. Potrebno je snalaziti se na terenu, hodati po klimavom i oštrom kršu, paziti da se ne legne na poskoka, gacati po močvari i sve to s više od deset kilograma na sebi. U pojedinim situacijama i te kako dobro dođe i alpinistička oprema…
Nekad treba znati veslati kroz brzake i virove hirovite Drave da bi se došlo do kolonije čigri na šljunčanom otoku. Zna se i poleći u plitki mulj i snimati žličarke u hranjenju… I onda prespavati u šatoru i probuditi se sav u mrazu i inju. Kako je većina životinja najaktivnija rano ujutro, a tada je i svjetlo najbolje, treba se pojaviti na licu mjesta prije svitanja, a ljeti to znači dizanje prije četiri ujutro.
Fizička snaga i kondicija priča su za sebe. Jer još kako dugo zna potrajati vrebanje i traženje jelena u riki, s cijelom opremom probijajući se kroz trsku, šaš i blato. Ono što se također ne može kupiti je i sposobnost preživljavanja: odolijevanje snijegu ili žarkim danima s dodatkom komaraca u poplavnim šumama Dunava, Drave i Save. Treba naučiti i kako postupati s potencijalno opasnim životinjama, pogotovo medvjedom u planinskim krajevima Gorskog kotara i Velebita. Iznenaditi majku s medvjedićima nije baš najbolja ideja, kao ni ženku divlje svinje s praščićima.
Na kraju, gdje fotografirati? Dobre lokacije su močvarna područja gdje se skupljaju ptice u većem broju. Njih na sreću još uvijek ima u Hrvatskoj, a dobri su i ribnjaci. Ipak, ako je, recimo, vaše odredište, Kopački rit, unatoč bogatom popisu životinja koje tamo obitavaju, relativno lako uočit ćete tek čaplje ili kormorane. Sve ostale vrste ne nude se kao modeli na pladnju…
Šume su još i tvrđi orah. Tu su životinje još rjeđe, vrlo teško ih je pronaći, mnoge ptice su previsoko u krošnjama. Planine su još i teže, vuka je lutrija i vidjeti, a kamoli snimiti, jer ovaj grabežljivac zauzima teritorij čak i od nekoliko stotina kilometara kvadratnih. Zato su neki projekti višegodišnji, ako ne i životni.
Možda više nego u drugim granama fotografije, važna je etika. Mnogi su već natezali žabu ili kukca da bi ga stavili u željeni položaj. Ili su u žaru koja pomalo prelazi u frustraciju da konačno snime neku vrstu, pribjegli nedopuštenim metodama koje ne želimo ni spominjati. Divlje životinje su ionako na vrlo tankoj liniji života i smrti, pa malo veći stres može biti fatalan ili oslabiti šanse za preživljanje.
Namještavanje nekog kukca za bolji kut snimanja, za njega je uglavnom kritično maltretiranje od kojeg se možda nikad neće oporaviti. Ne jednom otkriveni su ekstremni primjeri koji uključuju lažiranje i montaže uz drastično maltretiranje živih bića. Oko sokolovo konkurencije, ali i prirodoslovaca, otkrit će svaku takvu podvalu.
Snimili ste svoju fotografiju života, svoje remek-djelo, no što s time? Možete ju objaviti u nekoj od knjiga, publikacija, kalendara, poslati na izložbe, ali nekako je danas najčešći internet gdje se lako mogu podijeliti svoji uradci, kako u Hrvatskoj, tako i na stotine stranica u svijetu. Kod nas je samo potrebno registrirati se na specijalizirani Wild Croatia (www.wildcroatia.net) i ponosno zakvačiti svoj portret vuka. Tu je i sveprisutni fotozine.hr, svakodnevna galerija naših najboljih snimaka životinja. Kruna su možda fotografski natječaji gdje osim slave možete i zaraditi koju kunu, a na najozbiljnijim i poveći džeparac ili koji dobar komad opreme. Vjerojatno je najpoznatiji BBC Wildlife Photographer of the Year, značajan kao Oscar u filmskom svijetu, no osim njega tu je još hrpa međunarodnih festivala.
Upravo su fotografi životinja i prirode proslavili američki časopis „National Geographic“. Počnimo od Amerikanaca kao što su Michael Nichols, Frans Lanting, Art Wolfe, Jim Brandenburd, zatim Kanađanin Paul Nickeln, Nijemac Klaus Nigge i Francuz Vincent Munier, pa sve do susjeda iz Mađarske Bencea Mátéa koji je postao poznat po iznimno rijetkim scenama ptica u akciji.
U Hrvatskoj je doajen bio pokojni Vladimir Pfeifer Tica. Ronio je, sâm konstruirao solarne punjače za baterije, fotkao u rijeci Zrmanji, što je u to vrijeme bilo nezamislivo. Svojom neizmjernom energijom poticao je i nadahnjivao ostale. Danas su vrlo aktivni Boris Krstinić i Mario Romulić koji su i izdali monografije svaki o „svojoj močvari“ (Lonjsko polje odnosno Kopački rit), a od mlađih tu je cijela plejada poput Krunoslava Raca ili Marka Matešića Riže, a među njima i moja malenkost. Većina Hrvata nisu profesionalci, već to rade isključivo za gušt. Nekima je to i „terapija“, a poznat je kirurg Ivan Vidaković iz Osijeka (sada na radu u Engleskoj) koji je stres iz bolnice rješavao snimajući ptice i jelene u Kopačkom ritu i okolici.
U Hrvatskoj se, međutim, fotografije životinja i prirode nažalost dovoljno ne vrednuju, naprotiv često se doživljavaju kao obično klikanje na razini selfija, rođendana ili fotografija s izleta. Primjerice, naš najpoznatiji fotografski festival Rovinj Photodays ima nekoliko kategorija, uključujući akt, arhitekturu, zatim gotovo potpuno komercijalnu modnu fotografiju, a kompletna priroda svrstana je u pejzaž u koji ulazi i urbana tematika. Vjerojatno je problem nedostatak svojevrsnog udruženja fotografa prirode koji bi se u Hrvatskoj borili za svoj interes. Takva su društva vrlo jaka u svijetu, a rješavaju i etičke probleme. Valjda će se uskoro jedno takvo društvo pojaviti i kod nas…
