Na umjetničke slobode više toliko ne utječe sukob s javnim moralom ili uvrijeđenim pripadnicima određenih društvenih skupina, već čisti – strah
Piše: Neven Vulić
Sa zakonske strane sve je potpuno jasno. U Ustavu Republike Hrvatske, baš kao što je slično formulirano u ustavima gotovo svih modernih država, „jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.” Taj 38. članak našeg najvišeg državnog zakona također kaže: „Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.”
Hitlerovo doba u Njemačkoj možda je najbolja ilustracija zašto je potrebna takva ustavna deklaracija, a navedeno je razdoblje vjerojatno i najpoznatiji primjer za ono što se događa s umjetnošću kad netko pomisli kako ona treba biti čista, poslušna, i u službi države.
Od rujna 1933. godine njemačka kultura bila je u rukama nacističkog Ministarstva propagande, a Židovi i politički nepodobni više nisu imali što tražiti među umjetnicima, te su počele čistke.
Davne 1919. godine poznati židovski pisac Kurt Tucholsky zapisao je: „Satira smije sve”. Navedene 1933. godine njegova je umjetnost, kao i ostale koje su bile nepoželjne, proglašena degenerativnom, djela su mu spaljena, a on je izgubio državljanstvo.
Puno godina kasnije, u Njemačkoj se razglabalo smije li se Hitlera prikazivati kao sirotu, komičnu figuru. Bez obzira na uzavrelu javnu debatu, to ipak nikada nije bilo zabranjeno. A kad je Jonathan Meese u jednom perfomansu upotrijebio nacistički pozdrav, bio je oslobođen optužbi, jer je sporni simbol upotrijebio u „području smijeha”…
No u slučaju umjetnika Güntera Wangerina, koji je na demonstracijama protiv europske politike štednje nosio plakat s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u nacističkoj uniformi, pozivanje na umjetničku slobodu nije pomoglo. Morao je platiti 3000 eura kazne.
Unatoč tomu što se svi mi barem deklarativno ne razilazimo u mišljenju kako umjetnost treba širiti naše horizonte, kako je njezina društvena uloga edukativna i kako bi umjetnost trebala nagnati na promišljanje, pa čak i eksperimentiranje, ipak se tu i tamo poneki umjetnički pokušaj može pokazati kao – mrvicu presmion.
Tad najčešće dolazi do sukoba između progresističkih umjetničkih struja (koje smatraju kako je umjetnost konstantna borba za širenje misaonih prostora i kako su sva sredstva dopuštena kako bi se ljudi trgnuli iz letargije) i onog konzervativnijeg dijela javnosti koje najčešće čvrsto smatra kako se u neke stvari nikako ne smije dirati, jer u tom slučaju umjetnički procesi mogu biti krajnje šokantni, tjerati nas izvan zone komfora, i biti – uvredljivi.
Umjetničkih primjera krajnje provokacije ni u jednom povijesnom razdoblju ne nedostaje, a prepoznati čistunsku i pravocrtnu logiku cenzorskog uma koji ih želi zabraniti nije ni najmanje teško.
Dobar primjer krajnje političke subverzije rad je austrijske konceptualne umjetnice Ines Doujak čije je djelo „Nisam odjeven za osvajanje” bilo razlog ovogodišnjeg ukidanja izložbe „Zvijer i vladar” Muzeja suvremene umjetnosti u Barceloni. Premda je kustos muzeja izjavio kako se radi o umjetničkom djelu koje je „izdanak slavne tradicije radova o umjetnosti i moći”, ipak je prikaz seksualnog čina bivšeg španjolskog kralja Juana Carlosa, bolivijskog vođe Domitila Chúngara i psa, na krevetu napravljenom od kaciga nacističkih SS jedinica, nekima bio previše.
No, to nije bio jedini recentni španjolski umjetnički skandal. Dio gnjevne katoličke javnosti tek je prije koji mjesec tražio ostavke rukovoditelja madridškog muzeja „Reina Sofia”: argentinski umjetnički kolektiv „Javne žene” i njihova izložena kutija za šibice na kojoj piše „osvjetljuje samo ona crkva koja gori” bili su glavni razlog tog konflikta.
No, premda su gornji, inozemni primjeri zanimljivi upravo zbog krajnje provokativnog ispitivanja javne percepcije nacionalnih identitarnih temelja, ne treba se maknuti iz Hrvatske kako bi se i tu pronašao pokoji primjer umjetničke kontroverze.
Siniša Labrović, hrvatski umjetnik podrijetlom iz Sinja, sad već poodmakle 2005. godine orkestrirao je parodijski reality show „Stado”, u kojem su gledatelji mogli glasati za ovcu koja im se sviđa, dok su one s najmanjim brojem glasova ispadale. Prilikom ispadanja nagrađeni je gledatelj izbačenu ovcu mogao zadržati. Ako bi je nagrađeni gledatelj odbio – ovca bi bila poslana na klanje, za što je, na kraju krajeva, svaka od životinja i bila uzgajana.
Naravno, zbog navodne okrutnosti koncepta, Labrovića su mnogi prozivali, no taj kritički projekt u kojem se isprepliće više tema društvene problematike (prosječnost kao pozitivna vrijednost, anonimne mase koja odlučuju o tuđim životima, slijepa želja za slavom, voajerizam) primijetili su mnogi svjetski mediji, pa osim što je ova priča prenesena u „Guardianu” te na TV-postajama BBC i NBC, čak ju je i Jay Leno spomenuo u svom talk-showu.
Čini se da je 2005. godina kod nas bila plodna za umjetničke skandale koji su u javnosti stalno iznova pogonili javne rasprave o tome što je to točno umjetnost i gdje se povlači granica. Tako je i pitanje felacije kao umjetničke forme bilo postavljeno nakon 19. izdanja kazališnog festivala Eurokaz. Tijekom predstave “U-biti”, koja je inspirirana stvarnim i brutalnim ubojstvom studenta u Zagrebu, glumica Xena L. Županić oralno je zadovoljila kolegu Deana Zahtilu pred publikom, nakon njegovog duljeg nagovaranja. Ne treba reći kako je taj detalj iz predstave silno uzburkao našu kulturnu, ali i opću javnost, pa se je pojavio i naslov poput „Potvrđeno je – oralni seks je umjetnost”.
No, izvan ovih i sličnih umjetničkih skandala, kod nas, barem do sad, nije bilo previše eksplicitnih zabrana umjetničkih djela. Jedan od poznatijih primjera u zadnje doba sasvim sigurno je sporni plakat za „Gavellinu” predstavu „Fine mrtve djevojke” Olivera Frljića.
Prikaz dva kipa Djevice Marije koji aludira na lezbijsku tematiku predstave, očekivano je naišao na neodobravanje vjernika koji su se našli uvrijeđeni. Kad je pod pritiskom vjerskih udruga pokleknulo vodstvo kazališta, ali i financijeri iz Gradskog ureda za kulturu, pa je objavljivanje plakata zabranjeno, mnogi hrvatski intelektualci i umjetnici bili su zgroženi tim grubim zadiranjem u slobodu umjetničkog izražavanja.
I kad je, primjerice, Vlasta Delimar krajem 2006. godine zaklala pijetla prilikom performansa u Klovićevim dvorima i izazvala toliki bijes zaštitnika životinja da je netko zapalio galerijski kombi – bilo je odmah jasno kako se radi o gadljivom licemjerju. Premda se životinje svakodnevno kolju u tisućama, na trenutak se učinilo da je jedino bitno da se to zbiva u specijaliziranim objektima, daleko od očiju javnosti. Jer tada, ako se to događa na farmi izvan grada, a ne u objektu kulture – to apsolutno nikome ne smeta, a kamoli u toj mjeri da bi posegnuo za nasiljem.
U posljednje se vrijeme čini kako je upravo pitanje nasilja temeljno u raspravi o granicama umjetnosti, satire i zadiranja u tuđe sustave vrijednosti. Diskusija je bitna i treba razgovarati, no nasilje se ne smije tolerirati, niti je ono odgovor na razlike u mišljenjima. Oko toga su svi složni, pogotovo nakon napada na redakciju pariškog satiričkog časopisa Charlie Hebdo.
Na popisu nedavno izvršenih napada povezanih s vjerskim ekstremizmom našao se i Zvornik u Republici Srpskoj, ali i gradić Garland u Teksasu. Dok je u Zvorniku pripadnik vehabija otvorio vatru na policiju nakon ulaska u policijsku postaju, u Garlandu se, srećom, dvojica napadača nisu uspjela probiti na samu izložbu koja je tematizirala proroka Muhameda – lokalna policija ih je prije ubila.
To spominjem jstoga er se ispostavilo bitnim i za ovaj tekst. Kao da se u posljednje vrijeme paradigma i kod nas promijenila, pa na umjetničke slobode više toliko ne utječe sukob s javnim moralom ili uvrijeđenim pripadnicima određenih društvenih skupina, već – čisti strah. Jer kad mi je prilikom posljednjeg razgovora s glavnim urednikom Playboya rečeno da se svakako fokusiram i na naše, hrvatske primjere zabranjivanih umjetničkih djela, nekako nisam očekivao da će se baš koji dan kasnije ispostaviti da će se granice naših umjetničkih sloboda drastično povući i smanjiti.
Isprva sam razmišljao kako da ubacim slavan primjer Charlesa Baudelairea i njemu 1857. godine dosuđene kazne od 300 franaka zbog „uvrede javnom ćudoređu”, ili Gustavea Flauberta (koji je također prijavljen sudu zbog „Gospođe Bovary”, ali je oslobođen), ili Brett Easton Ellisa i „Američkog psiha”, Nabokovljevu „Lolitu”, Millerovu „Rakovu obratnicu”… No, moram priznati kako me ipak nemalo iznenadilo kad je sredinom svibnja počela kolati informacija kako će s repertoara Dubrovačkih ljetnih igara biti skinuta predstava „Elementarne čestice” napravljena po predlošku slavnog francuskog spisatelja Michela Houellebecqa i to zbog sigurnosnih razloga.
Naime, Houellebecq, čije su izjave u vezi muslimana često jednako toliko nespretne, koliko i krivo tumačene, u posljednjem romanu „Pokoravanje” tematizira život profesora u Parizu 2022. godine, kad će Francuska imati muslimanskog predsjednika, a islam biti većinska vjera. „Pokoravanje” se pojavilo na policama francuskih knjižara isti dan kad je napadnuta redakcija „Charlie Hebdoa”, dakle 7. siječnja, a Michel Houellebecq odgodio je promociju romana te je pod policijskom zaštitom. Treba pritom spomenuti da je karikatura Houellebecqa bila i na naslovnici lista „Charlie Hebdo” u tjednu napada…
Bez obzira na sve navedeno, teško je bilo očekivati da će strah biti presudan faktor odlučivanja i kod nas, u Hrvatskoj, ali i to da će ta informacija o otkazivanju navedene predstave iz sigurnosnih razloga, dakle zbog straha od vehabija i s njima povezanog vjerskog ekstremizma obići svijet.
No, tko zna, možda se već do objave ovog teksta odluka voditelja Igara promijeni, pa „Elementarne čestice” ipak budu izvedene. Do tada, bez obzira na naš ustav, ali i Kurta Tucholskyja koji kaže da „satira smije sve”, ispada da jedan grafit najbolje opisuje koliko su krhke granice umjetničke slobode i koliko se brzo povlače pred strahom.
On glasi: „Sloboda je samo kip u njujorškoj luci”.
Tužba protiv Facebooka
Sliku Gustavea Courbeta iz 1866. godine „L’origine du monde” („Podrijetlo svijeta”), koja prikazuje donji dio ženskog tijela i vaginu, Facebook nije želio prikazati na profilu jednog Francuza zbog automatske cenzure sličnih sadržaja. Navedeni francuski učitelj, čije ime nije poznato, podigao je tužbu protiv Facebooka u Parizu, no bez obzira na inzistiranje pravnog odjela navedene kompanije kako francusko pravosuđe nema jurisdikciju nad navedenom tužbom, francuski Visoki sud se nije složio.
Korisnik traži odštetu jer su mu narušena prava slobode govora upravo zbog toga što Facebook ne razlikuje pornografiju od umjetnosti, što i inače jest problem navedenog online servisa.
Streisand efekt
Često upravo zabrane određenih djela potaknu javnost da se dodatno informira o čemu se točno radi. Tzv. „Streisand efekt” je naziv fenomena kad se zbog pokušaja cenzure, uklanjanja ili skrivanja informacija, one počnu ubrzano širiti, obično internetom, suprotno želji cenzora.
Fenomen je nazvan po američkoj pjevačici i glumici Barbri Streisand, čiji je pokušaj da spriječi kolanje fotografija njezine rezidencije u Malibuu, Kalifornija, 2003. godine nenamjerno privukao dodatnu pažnju javnosti.
Kontroverzno silovanje
Eksplicitni prikazi nasilja često induciraju bučne kontroverze, pogotovo unutar filmske umjetnosti. Zato je film „Nepovratno” Gaspara Noéa s Monicom Bellucci u glavnoj ulozi, odmah nakon premijere 2002. godine izazvao lavinu svakakvih komentara, od gađenja i šokiranosti jednom od najbrutalnijih scena silovanja ikad snimljenih, do glasnih pohvala za redateljsku hrabrost i izvedbu.
Zloglasna igrica „RapeLay”
Nije neobično da se ograniči prodaja i pokoje video igrice, i to uglavnom zbog pretjeranog nasilja i krvoločnosti. No sasvim osebujan primjer je igra „RapeLay” koja je javno osuđivana jer promovira silovanje, eksploataciju mladih osoba u seksualne svrhe, kao i korištenje nasilja kako bi se osobe prisililo na seksualni čin. Igra je postavljena oko muškog lika koji uhodi i siluje majku i njezine dvije kćeri. „RapeLay” je zabranjen u nekoliko zemalja.
Zabranjeni filmovi
U golemom korpusu umjetničkih djela teško je pobrojati sve kontroverze i zabrane. „Srpski film” i „Cannibal Holocaust” zabranjeni su u mnogim zemljama. Slična je stvar sa filmom „Southpark: Bigger, Longer, Uncut” koji je zabranjen u Rusiji, Saudijskoj Arabiji, Singapuru, Iranu… Film „Intervju” sa Seth Rogenom i Jamesom Francom iz 2014. godine koji se izruguje diktatoru Kim Jong-unu zabranjen je u Sjevernoj Koreji. Kubrickova „Paklena naranča” zabranjivana je zbog scene grupnog silovanja, a „Brianov život” britanske humoristične grupe „Monty Python” zabranjivan je zbog tematiziranja religije.
