D’angelo, ili pravim imenom Michael Eugene Archer je čudan svat. Kad se pojavio sredinom devedesetih, prognozirali su mu veličanstvenu budućnost.
Njegov prvijenac „Brown Sugar” završio je na mnoštvu top lista najboljih albuma 1995., a pet godina kasnije „Voodoo” je ušao na popis najboljih albuma svih vremena u Rolling Stoneu. I onda je nestao. Sve do 2009. nije davao intervjue, ni snimao ni nastupao, osim sporadičnih manjih suradnji s kolegama, a 2008. je izdana kompilacija radova s prva dva albuma.
I onda su počele najave o novom projektu, koje traju od 2009., sve dok se krajem 2014. nije pojavio „Black Messiah”. Vrijedilo je čekati, nadamo se da ćete nam oprostiti kašnjenje s recenzijom. D’Angelo i njegov prateći bend složili su album iz snova za svakog poklonika soula i funka, pogotovo za one koji vole kad se žanrovski kanoni preispituju i nadograđuju. Ovaj producent, autor, pjevač i multiinstrumentalist poigrava se svojim životom u tekstovima, ironizirajući i dugo izbivanje, ali muzička nadgradnja, povremeno prava tutnjava, je ono što i njegov treći album čini tako velikim.
Njegovo sviranje na tragu je najboljih radova Princea ili Ala Greena, kad je u soul vodama, ali isto tako nitko drugi mu nije nalik u toj divljoj mješavini gospela, soula, funka, hip-hopa i tko zna čega sve ne iz prebogatog glazbenog nasljeđa crne Amerike. Mnogi su „Black Messiah” usporedili s funkom kakvim su se bavili Sly & the Family Stone, ali D’Angelo je i od tako visokih uzora drukčiji, puniji i zaokruženiji. Istinski sjajan album, jedan od boljih u posljednjih nekoliko godina. Testiran je i kao soundtrack za nešto aktivnosti na otvorenom, poput biciklizma ili planinarenja. Savršen.
