Zazirete od braka, bojite li ga se? Možda ste u raljama brakofobije ili stručno rečeno gamofobije. Uzroka tom strahu ima više, no to je ipak samo jedna od fobija koja se može izliječiti
Piše: Anteja Ujdur
Poznati američki pisac, producent, glumac i voditelj tridesetogodišnjeg (!) talk showa „The Tonight Show” Johnny Carson (1925.-2005.) ženio se četiri puta. Često je znao tvrditi da oženjeni muškarci žive duže od neoženjenih, ali da ti oženjeni kudikamo više priželjkuju – smrt.
I sama sam se ne jednom uvjerila (što kao nečija bivša žena, a što kao novinarka), da su poprilično rijetki pripadnici jačeg i dlakavijeg spola koji brak ne uspoređuju sa smrtnom kaznom, paklom, nužnim zlom i sličnim, uglavnom posprdnim terminima.
Ta averzija ili skeptični stav o braku kod muškaraca, znanstveno se pripisuje njihovoj sve naglašenijoj nesposobnosti da budu monogamni, odnosno vjerni jednoj jedinoj ženi do kraja života. Zato valjda teško ulaze u brak, a ako i uđu, sve lakše i češće iz njega izlaze.
Toj tezi u prilog govore i poražavajući rezultati istraživanja Hrvatskog zavoda za statistiku koji kažu da je prosječna starost pri sklapanju prvog braka kod muškaraca 1980. godine bila 25 godina, a kod žena 22 godine, dok je 2011. iznosila 30 godina kod muškaraca, a 28 kod žena. Također, zabilježen je i drastičan pad broja vjenčanja – godine 1980. sklopljeno je 33.310 brakova, a 2011. jedva 20.000, od čega je svaki treći završio razvodom.
I kao da to ne predstavlja već podosta streljiva u puški uperenoj prema instituciji braka, sve je veći ibroj onih koji su otišli u toliku krajnost da pate od tzv. brakofobije. Naš renomirani psiholog i psihoterapeut prof. Ivan Modrušan tvrdi kako je bilo koja specifična fobija doista moguća, pa tako i ovaj strah od braka…
– Psihoanalitički je doista moguće istražiti odakle potiče taj strah i na koji on zapravo način pojedinca onemogućava u normalnom životu. Moram naglasiti da brakofobija nije izraz koji postoji u stručnoj literaturi, nego je kolokvijalan, potiče iz neformalnog govora u svakodnevnom životu i dosta atraktivno zvuči, pa se kao takav ustalio u upotrebi kod raznih sredstava javnog informiranja.
U stručnoj literaturi brakofobija se naziva gamofobija (grčki gamos – vjenčanje, fobos – strah). Po definiciji označava strah od samog braka, ali i svega onoga što se veže uz to (ceremonija vjenčanja, zajednički život, brojne obaveze…).
Muškarci češće pate od ove smetnje nego žene jer su skloni strahu od intimnosti koji nastaje u ranom djetinjstvu kao posljedica straha od odvajanja od majke. Također, ako muškarac nije izgradio povjerenje u svoje roditelje, neće biti u stanju vjerovati ni drugima, a pogotovu ženama. Gamofobija može nastati i kao posljedica averzije prema braku stečene u djetinjstvu, ako su roditelji imali loš i nefunkcionalan brak koji je ostavio negativne emocionalne posljedice na pojedinca.
U posljednje vrijeme među ženskom populacijom zabilježen je značajan porast broja singlica između 25 i 50 godina, kojima je to životni stil i uopće se ne trude pronaći životnog partnera ili muža. Ugledna sociologinja s britanskog sveučilišta Kent dr. Jan Macvarish u svojoj doktorskoj disertaciji „The New Single Woman: Contextualising Individual Choice” (Moderna singl žena: kontekstualizacija osobnog izbora) istražila je kroz niz intervjua sa singl ženama bez djece tu novu kulturu samica, kojima je moto – „sama, sretna i slobodna”.
Je li taj sociološki fenomen potaknut brakofobijom teško je reći, no žene se sve više odlučuju na solo život radi niza benefita koji on pruža te minimuma odricanja i kompromisa.
Kada nekoga upoznate i izađete na prvi sastanak, teško da ćete odmah vidjeti pati li ta osoba od brakofobije. Naime, osobe koje se plaše braka mogu itekako uspješno ostvariti seksualnu vezu, mogu čak i podnijeti neku dozu međusobne bliskosti, ali samo do određene granice. Umjesto da pusti da se veza razvija svojim prirodnim tijekom, brakofobičar odjednom počinje tražiti način kako dati „petama vjetra” ili jednostavno samo nestane bez ikakvog objašnjenja.
Osoba koja se boji braka izmislit će milijun razloga samo da ne stupi u tu zajednicu ili popularnije „okove”. George Clooney (53), sudeći prema pisanju raznih tabloida, dugi je niz godina bio sinonim za brakofobiju – izmišljao je čak da boluje od raznih zloćudnih bolesti samo kako se ne bi oženio s djevojkama s kojima je imao običaj biti godinama u vezi, no bez zaručničkog prstena, a kamoli onog vjenčanog. Zato je mnoge iznenadila njegova nedavna svadba u Veneciji s britanskom odvjetnicom libanonskih korijena Amal Alamuddin.
Istina, Clooney je od 1989. do 1993. već bio u braku s glumicom Talijom Balsam, da bi se nakon rastave kladio sa Michelle Pfeiffer, Nicole Kidman i Sandrom Bullock (za 100 tisuća dolara!) da će ostati samac. Okladu je, eto, izgubio, a izgleda da se izliječio i od svoje dvadesetogodišnje brakofobije…
Profesor Modrušan tvrdi da je bilo koja fobija, pa tako i brakofobija, ustvari slična, slikovito rečeno, vrhu sante leda. Osoba je svjesna samo jedne desetine, odnosno toga da se nečega boji, no devet desetina te sante leda koja se nalazi pod morem totalna su joj nepoznanica.
– Primjerice, kada mi dođe netko tko se boji lifta pa mi kaže „Joj znate, ja sad ne mogu ići na posao jer je na 8. katu, a lift je uzak i ja ću poludjeti… Moram dati otkaz.” Ja s takvim pacijentom onda razgovaram tako da joj kažem kako je vjerojatno problem u poslu, u odnosu s kolegama ili sa šefom, pa se to sad najedanput očituje kao strah od lifta. Dakle, nije lift sam po sebi stvar priče, ali je došlo do te fiksacije i osoba je umislila da kad ne bi bilo tog lifta, ona bi bila mirna, sretna i sve bi bilo u redu. No, vrlo vjerojatno ne bi…
Za svakog fobičara, pa tako i brakofobičara, borba sa strahom je duga i mukotrpna, a rezultat neizvjestan jer se često zna dogoditi da pronađe drugu, zamjensku, fobiju. Razlog tomu vrlo je jednostavan: ta njegova neuroza (unutarnji nemir i nesigurnost), ako se pravodobno ne sanira, mora se „zalijepiti” za nešto.
– Brakofobija se prema okolini očituje krutim, nefleksibilnim ponašanjem. Drugim riječima, ako se kojim slučajem osoba oženi ili uda, onda je nesposobna razmišljati o raznim mogućnostima i strategijama njihove provedbe, tj. ne može se ponašati adaptabilno, već inzistira da ima neke simptome, da će jednostavno poludjeti i tomu slično. Jednostavno rečeno, ponaša se neurozno i jedino o čemu razmišlja jest kako da pobjegne iz te situacije, u ovom slučaju braka – objasnio je prof. Modrušan.
Čovjek je, nastavlja profesor, u svojoj suštini socijalno biće i živi u skladu s društvenim normama, pa je, između ostaloga, sasvim normalno da zasnuje bračnu zajednicu i obitelj. Na žalost, to je ponekad teško i svi smo mi svjesni da je to žrtva koja iziskuje određena odricanja:
– Rezultati nove sociološke analize kažu da što je društvo bogatije i organiziranije u svojoj strukturi, ima više samaca. Ako netko može zaraditi dovoljno financija za sebe i može se komforno organizirati, zašto bi uopće trpio bilo koga drugoga? Zašto bi se uopće upuštao u zajednicu koja mu je gnjavaža i u kojoj mora biti silnih kompromisa? Dakle sociološki gledano, nije teško shvatiti da izvjestan broj ljudi već u startu smatra da nije potrebno da ulaze u takav kompromis koji ih čeka u braku. Takav stav pojačan strahom i dilemama koje on uzrokuje, itekako je plodno tlo za neurotičara da ode u pretjerivanje u opisivanju simptoma i tegoba brakofobije. Sam sebe uvjerava da je brak doista nešto strašno, a da bi time, ustvari, odgodio rješavanje realnih problema.
Brakofobija, tvrdi Modrušan, nije međutim poremećaj modernog čovjeka:
– Sklon sam nekakvom modernom konzervativizmu i u skladu s time tvrdim da se svijet u suštini u svojim vrijednostima ne mijenja. Svejedno živimo li u brončanom dobu ili u modernom društvu, egzistencijalne stvari su uvijek iste. Dakle, od kada je čovjeka, od tada je i brakofobije.
Ako brakofobiju gledamo u smislu fobije, simptomi variraju. Mogu biti toliko izraženi da strah kompletno zavlada osobom te ona uopće ne može normalno živjeti, a ponekad čak ni izaći iz kuće niti održavati normalne međuljudske kontakte. Fobičari koji su izloženi objektu svoga straha ili ga očekuju, obično osjećaju paniku i sve što ide uz nju – želju za izbjegavanjem, ubrzan rad srca, znojenje, otežano disanje, trnce kroz ruke, misli da će umrijeti… No, sreća, blaži simptomi su ipak češći, pa se sve obično svede na to da osoba kad je „u godinama za brak” osjeća blagu nelagodu pri pomisli na vjenčanje, mrzi razgovarati o braku, osjeća mučninu već pri samoj pomisli na dugotrajno vezivanje uz drugu osobu.
Brakofobija se ne može liječiti lijekovima, već psihoterapijom ili savjetovanjem. No, u slučaju da osoba osjeća snažan strah od braka i to je ometa u svakodnevnom životu, određena vrsta antidepresiva pomogla bi joj da se malo smiri te da ne bude toliko neurozna ili napeta, tvrdi prof. Modrušan.
– Najefikasnija terapija za brakofobiju jest sistem „klin se klinom izbija”: strah od braka se liječi strahom od samoće i bespomoćnosti u starijoj dobi. Uostalom, ima i onaj vic: „Razgovaraju za šankom plejboj u četrdesetim i cura od 22. Kaže on njoj: Gle, ne znam…, za dvadeset godina ja ću biti super, a ti ćeš već biti u godinama…” Inače, od svih antidepresiva, bilo da su sintetički, prirodni ili narodni, najvažniji je razgovor sa stručnom osobom o svom problemu. To je jedino pravo rješenje kako bi se prevladalo to kruto i mukotrpno doživljavanje neke pojave ili objekta svoga straha, u ovom slučaju braka.
Profesor Modrušan čitateljima poručuje da se ne treba puno dvoumiti oko sklapanja braka.
– U načelu, to je vrlo lijepa i konstruktivna zajednica dvoje ljudi koji imaju i ekonomske i psihološke i emocionalne i socijalne i sto drugih razloga zašto žele biti zajedno. Dakle, brak kao neki bauk treba demistificirati i shvatiti ga kao nešto prirodno, normalno i poželjno. Ljudsko biće je ponajprije „zoon politikon”, kako kažu stari Grci, društvena životinja. To ponajviše dolazi do izražaja u starijoj dobi, kad djeca, unuci i ti širi obiteljski odnosi u bitnoj mjeri popravljaju kvalitetu života. Rijetki su stariji samci koji uspijevaju i u toj dobi zadržati životno veselje i potrebnu pozitivnu energiju, bez prisustva mlađih naraštaja kojima pomažu, sudjeluju u njihovim životima i osjećaju se korisnima i prihvaćenima, a mogu i za sebe tražiti pomoć kad im zatreba – zaključio je profesor Ivan Modrušan.
