Nedavni zagrebački koncert bio je povod za razgovor s velikim makedonskim gitaristom prepoznatljivom po svom jedinstvenom gitarističkom stilu, originalnoj tehnici i finom tonu
Razgovarao: Velimir Cindrić
Dan poslije nedavnog nastupa slavnog makedonskog gitarista nije bilo nimalo neočekivano vidjeti naslove poput „Vlatko Stefanovski s bendom raspametio krcatu Tvornicu kulture“. Naime, nije nikakva tajna da se Stefanovski i zagrebačka publika vole već 37 godina i da svaki koncert tog danas 58-godišnjeg glazbenika pobudi veliko zanimanje.
Stefanovski je rođen u Prilepu 1957., u obitelji kazališnih radnika, a proslavio se već u kasnijim tinejdžerskim godinama, sviranjem u legendarnoj skupini Leb i sol, jednim od prvih imena jugoslavenskog rocka tih godina. Nakon što je u tom formatu snimio 14 albuma, u glazbenom rasponu od etno-jazz-rocka, preko novog vala do poprocka, Stefanovski je sredinom 90-ih započeo vrlo plodnu samostalnu karijeru te u daljnjem istraživanju makedonske tradicionalne glazbe, na četiri akustična albuma surađivao s gitaristom Miroslavom Tadićem.
Posljednjih nekoliko godina svirao je i snimao širom svijeta s brojnim uglednim inozemnim glazbenicima i orkestrima, a intenzivno je skladao i za kazalište, film i televiziju. Stefanovski je lako prepoznatljiv po svom jedinstvenom gitarističkom stilu, originalnoj tehnici i finom tonu, što je demonstrirao i na svom zagrebačkom koncertu sredinom ožujka, kada je oduševio izvedbama svojih favorita – „Makedonsko devojče“, „Kumova slama“, „Čuvam noć od budnih“, „Jovano, Jovanke“, „Kao kakao“, „Čukni vo drvo“, „Kalajdžisko Oro“, „7/8 oro“ i „Gipsy Song“, ali i skladbama s najnovijeg kantautorskog albuma „Seir“. Na dva bisa Vlatko je izveo još i “Uči me majko, karaj me” te pjesmu „Bistra voda”, koju svira samo u svečanim trenucima. Razgovarali smo uz kavu dan nakon zagrebačkog koncerta…
01. Kako ste doživjeli koncert u Zagrebu?
Bilo je sjajno i bio sam jako iznenađen koliko sam srdačno i toplo primljen. U Zagrebu je uvijek lijepo, ali, iskreno, nisam očekivao tako euforičnu reakciju publike. Ali, kako nisam dugo svirao u Zagrebu, vjerojatno su se ljudi zaželjeli moje glazbe. Bilo je i starije i mlađe publike, a zapazio sam i vjerne fanove. I inače, na svakom koncertu u publici prepoznam neke face koje znam već desetljećima. Znate, oni vjerni su uvijek tu. Ali, bilo je i dosta mlađih ljudi, koji su me vjerojatno gledali prvi put. Nakon koncerta ostali smo u backstageu, jer je došlo puno prijatelja. U Zagrebu sam uvijek imao mnogo prijatelja.
02. Koliko vas sjećanja kroz cijelu karijeru povezuje sa Zagrebom i Hrvatskom?
Između mene i Zagreba postoje vrlo bliske veze, koje datiraju još iz davne 1978., kad nas je, kao grupu Leb i sol, na JAT-ovom terminalu u Zagrebu dočekao Dražen Vrdoljak, koji je tada bio zaista cijenjen pop, rock i jazz kritičar. Dočekao nas je prije našeg prvog zagrebačkog nastupa u Lapidariju. I od tada su se te veze, naravno, i proširile i produbile, s raznim ljudima, mnogo glazbenika, producenata, diskografskih kuća… Mi smo dugo vremena radili s nekadašnjim Jugotonom, a evo i sada objavljujem svoje albume za Croatia Records. Tako da su te veze zaista prilično značajne. Osim toga, u Hrvatskoj sam svirao na mjestima gdje ni hrvatski glazbenici nisu svirali. Recimo, neka mjesta kao što su Zagvozd ili Kistanje…
03. Kako to da ste se nakon 11 godina odlučili snimiti kantautorski album i što znači njegov naslov „Seir”?
Pa, u meni su fermentirale različite ideje, ali nijednu nisam htio realizirati na brzinu. Zato sam ih ostavio u ladici, da odstoje i malo sazriju, odnosno da nakon nekog vremena vidim hoće li preživjeti ili ne. One koje su preživjele, našle su se na albumu „Seir“, a one koje su i dalje ostale u ladici, njima vjerojatno treba neka prerada. A izraz „seir“ je turcizam i označava stanje duha i tijela kada čovjek nije previše aktivan. Recimo, sjedite u vrtu nekog kafića i promatrate svijet oko vas, bez previše angažmana, dakle jedna vrst meditacije. I to promatranje svijeta oko sebe uvijek je s laganom dozom cinizma i ironije. Zapravo, ne gledate svoja, nego tuđa posla – to se zove „seir”.
Ja osobno još nisam u toj fazi, jer sam aktivan, a nisam još niti našao pravu lokaciju s koje bih mogao gledati liniju horizonta. Ali radim na tom slučaju.
04. Kako su vaši roditelji prihvatili da im se sin bavi rockom?
Pa, moji su roditelji podržali tu moju odluku. Jer, ja ipak dolazim iz umjetničke obitelji. Otac je bio redatelj, a majka glumica… Oni su imali razumijevanja za moje hobije, hirove i fascinacije, bilo dječačke ili mladenačke. Tako da su na moje bavljenje glazbom, odnosno rockom gledali vrlo pozitivno. Nisu me uopće odgovarali od toga, savjetovali mi da radije gledam fakultet i slično. Čak mi je otac jednom prilikom rekao – sad sviraj, za fakultet uvijek imaš vremena… To je nemoguć savjet (smijeh). Takav nitko ne daje svojoj djeci.
05. Jeste li samouki gitarist i što je najvažnije kod učenja gitare?
Totalno samouk. Nikada nisam pohađao niti jedan sat glazbene škole. Gitaru sam prvi put uzeo u ruke s 13 godina, a poriv je bila tadašnja rock scena, koja je bila vrlo aktivna i popularna. Počeo sam svirati i zato što su tada baš svi svirali. Svi su u mom naselju radili bendove, svirali… Naravno, djelomično je to bilo i zbog djevojaka, jer one padaju na senzibilitet, padaju na osjećaje… A mladić s gitarom u njihovim očima vjerojatno izgleda malo osjećajniji…
Srećom, u to sam doba slušao dobru glazbu, jer me moj pet godina stariji brat Goran zarazio Beatlesima, Stonesima, Hendrixom, Dylanom… Krajem 60-ih i početkom 70-ih scena je bila jako živa i na svu sreću, hranio sam se odličnom glazbom. A što se tiče učenja gitare, važno je ustrajati, ne odustati… Važno je prevladati prve fizičke barijere, žuljeve koje gitara u početku radi na jagodicama prstiju… A učenje vječno traje. Znate, ja ću do kraja života biti student gitare. Jer vrat gitare je ogroman ocean… Što više učite, što više svirate, sve više shvaćate koliko malo znate. Taj ocean ne možete preplivati nikada…
06. Volite li više raditi samostalno ili u interakciji s drugima?
Radim i solo koncerte i koncerte sa simfonijskim orkestrima. Taj široki dijapazon sam usvojio s vremenom. Mogu svirati sam, u duetu, sviram s triom… Sviram s kvartetom, kao što je to bilo jučer tu u Zagrebu. Sviram s gostima, komornim ansamblima… Svirao sam s Londonskim simfonijskim orkestrom, simfonijskim orkestrima Monte Carla, Leipziga…, Makedonskom filharmonijom, Slovenskom filharmonijom, jazz big bandovima…
Iz svih tih iskustava zaključio sam da je zahvalnije svirati s drugim ljudima. Prirodnije je tako izmjenjivati energiju, iskustvo i znanje, komunicirati putem improvizacije, razmjenjivati sola… To je vrlo zahvalno i lijepo.
07. Kako ste se uopće odlučili svirati etno rock, odnosno obrade makedonskih narodnih pjesama u rock stilu?
Ta je odluka bila nesvjesna ili polusvjesna, vjerojatno na temelju intuicije, neke ideje koja nas je tada vodila. To nije bila razumska ili kalkulantska odluka. Rekli smo – idemo svirati nešto što će biti naše, autentično, ali ujedno i moderno… Tako su nastale naše antologijske kompozicije. Ako želite, možete to shvatiti i nekim oblikom avangarde world musica.
Ne kažem da smo bili prvi koji smo to radili, ali na ovim prostorima bili smo prvi koji su autentično i kvalitetno svirali tu vrst glazbe. Nije se radilo o tome da ukrademo neki motiv, nego da toj glazbi damo novi značaj, novu formu, novu kvalitetu…, da je malo obogatimo. Tako se pokazuje poštovanje prema toj glazbi.
08. Leb i sol je imao novovalnu fazu. Koliko vam je novi val bio prirodan?
Pa, sasvim. Nadam se da smo tada podsjećali na Clash, Police… Kad dođete u Skoplje, pokazat ću vam plakat koji stoji na vratima mog studija i kojim se najavljuje legendarni koncert u zagrebačkom Domu sportova 1978., u povodu novog imidža omladinskog lista Polet. Na tom plakatu vidi se veliko ime Leb i sol, a ispod toga, manjim slovima, Azra, Prljavo kazalište, Pankrti… Znači, mi smo ipak bili malo veća atrakcija od tih tadašnjih novih grupa. To je bilo senzacionalno. Inače, ja sam se novim valom zarazio u Londonu, na samom izvoru.
09. Tko je tada bio bolji gitarist – Bregović, Hus, Točak ili vi?
Pa, ne znam, to je baš nezgodno pitanje… Recimo da smo svi bili dobri na svoj način. Znate, ja se nisam natjecao. Moje natjecanje počinje i završava sa samim sobom. Ja jedino mogu biti bolji od samoga sebe… Vjerujem da sam na ovom zagrebačkom koncertu bio bolji nego na nekom od prije dvije godine.
Moja borba je biti najbolja verzija samoga sebe, a ne od nekog drugog. Svatko od nas je svoj i ima svoj rukopis i svoj potpis, i moramo poštovati jedan drugog, jer svi vodimo istu bitku. Surađivao sam s mnogim gitaristima – Tommyjem Emmanuelom, Miroslavom Tadićem, Janom Akkermanom, ali i drugim vrhunskim instrumentalistima kao što su Pino Palladino, Manu Katche, Toni Levin, Stefan Milenković… i u svim tim slučajevima bila mi je najvažnija razmjena informacija – od nekoga nešto naučiti i nekoga nečemu naučiti. Stranim glazbenicima želio sam pokazati nešto od Balkana, nešto od makedonske glazbe, neke intrigantne ritmove, melodije i harmonije. A oni su meni pokazivali nešto od svoje baštine, da naučim nešto od njihovog izraza. Tajna je u razmjeni, uzbuđenju zajedničkog sviranja.
10. Kako ste doživjeli nedavnu smrt Vlade Divljana?
Presjekla me ta vijest. Vidio sam njegovu fotografiju na jednom portalu i odmah sam znao da nije dobra vijest. Bili smo prijatelji, družili smo se…, ne tako često, ali viđali smo se tu i tamo. Prošle smo godine imali zajedničku večer u Skoplju i lijepo smo se ispričali, ali nisam znao da je bolestan i da će sve tako brzo završiti… To su strašne vijesti, koje nas podsjete da nismo vječni, da smo krhki, fragile, kako bi rekao Sting. Zato treba živjeti ispunjen život. To ne mora trajati dugo, ali moramo cijeniti svaki dan i živjeti ga punim plućima, da bi sve to imalo smisla. Jer nemamo nikakve garancije.
11. Možete li usporediti vaš temeljni glazbeni izraz s radom za kazalište, film i televiziju?
Znate, ja svim izazovima, umjetničkim i poslovnim, nastojim odgovoriti na najbolji mogući način. Pokušavam biti od koristi nekom projektu. Ako su u pitanju teatar ili film, pokušavam nešto doprinijeti… To je sasvim različito od rada na autorskim stvarima, jer morate biti u funkciji nečeg većeg, i morate se dogovarati s redateljima, producentima… Ne možete tjerati svoju volju i morate ego staviti malo na stranu.
Inače, kako sam zbog roditelja odrastao u kazalištu, volim miris teatra i redovito gledam predstave. Baš sam nedavno u Skoplju gledao dvije zagrebačkog kazališta Kerempuh. Omiljeni glumci su mi Rade Šerbedžija i Miki Manojlović, a od stranih Christopher Walken, on je moj heroj… A od režisera volio bih jednog dana raditi s Wimom Wendersom. To bi bilo fantastično.
12. Kako ste osobno doživjeli raspad Jugoslavije i rat?
Prilično traumatično. Kada je sve to počelo, upravo sam oformio obitelj, kći je imala dvije godine, počeo sam graditi kuću, uređivati studio… I taj smo raspad svi vrlo, vrlo teško doživjeli. Ja sam već bio zreo čovjek, a ne dijete koje ništa ne razumije. A mogli smo izbjeći rat i razići se mirno, bez te traume. Siguran sam da smo mogli… Ali, vjerojatno su se tu upetljali neki igrači koji nisu razmišljali kao ja. U cijelom tom procesu, što se tiče kolega, nisam se razišao ni sa kime, jer su glazbenici uglavnom miroljubivi ljudi. Oni uglavnom pokušavaju graditi mostove, a ne rušiti ih.
Ja sam svo to vrijeme rata, kada se nije moglo putovati i svirati, bio u nekoj inkubaciji, zatvorio se u sebe i radio na nekim idejama. Te su ideje tada, možda, bile malo tamnije, pesimističnije…
13. Kako to da uvijek izbjegnete govoriti o politici? Ne zanima vas to ili mislite da glazbenici ne bi trebali iznosti svoje stavove o tome?
Zanima me, naravno. Ali, pokušajte nekog političara zamoliti da vam, umjesto političkog komentara, odsvira neki blues ili bilo što drugo… To bi bilo mnogo bolje nego da ja komentiram politiku. Dnevna politika je, ipak, disciplina podložna promjenama i dnevnim potrebama, sklona mijenjanju boja, formi, stavova i sadržaja. Prava ideja bila bi da svi živimo bolje, da svi žive pristojniji život… Politika bi tu trebala biti servis građanima, a ne vlast. Jer je vlast nešto kruto i grubo. A oni koji su na vlasti morali bi život naroda kojeg predstavljaju učiniti malo boljim, pristojnijim… A ne da narod dijele na lijevo i desno, prema nacijama i religijama…
Ideja je da jedan drugog razumijemo i da ovaj svijet napravimo za nijansu boljim nego što jest. Tu završava priča o politici.
14. Koji koncert u karijeri pamtite do danas?
O, ima toliko toga… i ja ću o tome napisati knjigu. Mislim da je za to došlo vrijeme, da opišem sve te smiješne i bizarne situacije. Evo, u prosincu, kad sam bio gost na dva koncerta Zdravka Čolića u beogradskoj Areni, na tonskoj sam se probi penjao stepenicama i pao s dva metra. Čudo je da sam ostao živ, jer je pad bio vrlo nezgodan. Ne očekujete da ćete pasti, i onda se dogodi trenutak apsurda, djelić sekunde nepažnje i polomite se. Proveo sam tri sata na hitnoj pomoći, ali na koncu sam uspio odsvirati koncerte. A onda sam se kod kuće liječio i rehabilitirao. U karijeri je bilo puno takvih gluposti, i sve ću to opisati u knjizi.
15. Jesu li vas kao mladog popularnog rokera opsjedale djevojke?
Naravno. Imali smo obožavateljice koje su i putovale s nama. Na prvim turnejama putovali smo autobusom, pa bi u jednom gradu ušle neke mlade djevojke i izašle u drugom. Dakle, totalno rokerski život. Ne možemo se požaliti. Stvarno smo imali veliku bazu „fanica“. Bilo je tu i zaljubljivanja, kratkih trodnevnih ili trosatnih veza, a neke su trajale i po tri mjeseca… Bili smo mladi i popularni… Makar, mene popularnost nije previše izmijenila i pokušao sam ostati normalan, koliko je to moguće, uvijek biti prizemljen, ne dopustiti da mi helij uđe u glavu, da ne poletim pod oblake, odakle se čovjek teško spušta… Znate, slava može biti opasnija od heroina.
Usput, uspio sam izbjeći i droge. Meni se svašta u životu nudilo. Nešto sam probao, nešto odbio, ali nisam se navukao ni na što. Klonio sam se opijata. Čak sam i alkohol dozirao u životu, i doziram ga i danas, pa pijem u vrlo normalnim količinama. Recimo, čaša vina uz ručak, i to je to…
16. Kako danas gledate na glazbu i izvođače s područja bivše Jugoslavije?
Pa, sviđaju mi se neke stvari koje rade moji prijatelji, recimo Gibonni… Neke stvari su super, iako ne potrčim baš rado kupiti neki novi album… A žutilo, turbo-folk? To je strašno, neka hibridna glazba koja je tipična za Balkan. Meni je to jako čudno i mislim da su to već sociološki fenomeni. To više nije pitanje glazbe.
17. Kako je danas živjeti u Makedoniji? Što su najveće prednosti i mane?
Meni osobno je ugodno. Slava me ne opterećuje, pa u Skoplju mogu mirno otići do grada, na tržnicu, do škole, u kafić…, bez da me netko uznemirava. Ali, na žalost, Makedonija se danas suočava s puno unutrašnjih i vanjskih problema. Ne možemo naprijed, jer smo blokirani, malo izvana, malo iznutra… Iako smo prije 10-15 godina bili prilično naprijed, nekako smo stali u tom napretku prema Europi i europskim vrijednostima.
A što se prednosti tiče, znate, ljudi su u Makedoniji još uvijek pitomi, još uvijek znaju jedan s drugim biti fini. Život je relativno jeftin, barem kada govorimo o tržnici, restoranima… Može se pristojno živjeti prilično jeftino. Premda i to postaje sve problematičnije. Ali, moramo se nadati da će uskoro krenuti na bolje.
18. U braku ste sa Gordanom; kako je njoj u braku s popularnim glazbenikom koji je često na putu?
To bi vam ona morala odgovoriti, ali mislim da joj nije lako. Ja se trudim biti dobar suprug i roditelj svojoj djeci, zaista se trudim. Kad sam kod kuće, onda sam sto posto u službi obitelji. Ali česta putovanja su veliko iskušenje za brak. Zato često nastojimo putovati i zajedno.
A tajna uspješnog braka? Ljubav, prije svega. Morate voljeti onoga s kim ste. Morate preživjeti razne turbulencije i morate imati razumijevanja za partnera, kad je u nevolji, kada su stresovi, obiteljski problemi… Morate imati razumijevanja i preuzeti određeni teret.
19. Imate kćer od 25 godina i sina od 14. Biste li ih podržali da se požele baviti estradom?
Kao što meni roditelji nisu branili bavljenje glazbom, i ja svojoj djeci ostavljam određenu dozu slobode, da se mogu opredijeliti za bilo što, za ono što ih fascinira u životu. Pri tome, naravno, svi navijamo za školu, ali neću svoje dijete spriječiti da odabere profesiju koja se drži manje egzistencijalno sigurnom.
Kći je sada na doktorskom studiju u Ljubljani, a sin pohađa školu u Skoplju. Oboje imaju vrlo istančan sluh, ali ne vjerujem da će biti glazbenici. Da su imali želju, imali bi apsolutnu podršku, a i gdje za raditi, jer ja kod kuće imam vrlo pristojan studio. Podržao bih čak i kćer, iako ženama na estradi nije nimalo lako. Ali, ne mora sve biti estrada. Neka glazba može biti i umjetnost. U glazbi se možete potpuno odvojiti od trivijalnosti, i raditi nešto vrijedno.
20. Bavite se fotografijom. Otkud ta ljubav?
Ah, fotografijom sam se bavio još i prije glazbe. Imao sam u kući foto-laboratorij i razvijao crno-bijele fotografije. I još uvijek imam taj foto-laboratorij, ali to je danas, tehnički gledano, prethistorija. Danas ljudi snimaju mobitelima, i tu više nema prave fotografije. Ali, fotografija mi je još uvijek ljubav, snimam ljude, prijatelje, pejzaže… Ta me strast još uvijek drži.
