Odluka Josipovića da napusti SDP počiva na iluziji tako tipičnoj za političare: da je on i samo on zaslužan za pobjedu na izborima 2010., baš kao i za sve ove glasove koje je dobio 2015., ali da su za poraz krivi svi drugi – Zoran Milanović, Vlada i vodstvo SDP-a
Piše: Slaven Letica
Bivši predsjednik Republike dr. Ivo Josipović zadnjeg je dana mandata, u razgovoru s novinarima u prelijepom zagrebačkom parku Zrinjevac, upoznao javnost s odlukom da ne prihvaća javni poziv predsjednika Socijaldemokratske partiju (SDP) Zorana Milanovića o dobrodošlom povratku u stranku koja ga je dvaput kandidirala na predsjedničkim izborima i u njegove kampanje uložila lijep novac (u dvije kampanje oko 8.000.000 kuna), ali i nemjerljivi, dragocjeni volonterski rad svojih članova.
Prije leta helikopterom na otoke Hvar i Lastovo, u utorak 17. veljače 2015., Milanović je u Splitu ovako progovorio o bivšem predsjedniku Republike: „Ivo Josipović je bio pravi predsjednik (isto kao i Stjepan Mesić) te je dobro došao u SDP, naravno ako se on za to odluči.”
Petnaestak sati nakon toga, njegov „pravi predsjednik” tihim mu je glasom udijelio košaricu, ali i opaki prijekor: „Nema pravog smisla da ulazim u SDP da bih statirao jednoj politici za koju mislim da nije dobra. Vi (novinari) znate da sam predlagao veliki reformski paket. Ovog trenutka, to smo čuli iz njegovih (Milanovićevih) usta i tijekom kampanje, SDP ili barem njegovo vodstvo nije sklono takvim promjenama u društvu.”
Josipovićevo okretanje leđa i zajedljivi prijekor SDPu, stranci koja mu je bila majka, a ne maćeha – jer mu je omogućila da postane predsjednik – nije ni prvo, ni zadnje, stranačko otpadništvo u Hrvatskoj.
Gotovo u pravilu, nakon što neka stranka ili pojedinačni kandidat (gradonačelnički, predsjednički, županski) postigne loše rezultate na izborima, nastupa proces frustracije i depresije, a zatim i traganje za krivcima i žrtvenim jarcima i jaricama izbornog neuspjeha. Brojni stranački članovi tiho ili uz javnu buku i graju napuštaju dotadašnje stranke, odlaze u druge ili čak osnivaju nove, „osobne”.
Hrvatska politička scena zbog toga je prepuna stranaka, strančica i političara koji su nekad bili negdje drugdje i nešto drugo, u pravilu u strankama koje su se raspadale ili cijepale na dvije ili više novih.
Slučaj dr. Ive Josipovića u tom pogledu nije iznimka, već pravilo. Svojom odlukom obznanjenom na Zrinjevcu, on se je pridružio brojnoj i vrlo zanimljivoj koloni stranačkih otpadnika, bjegunaca, renegata. Pogledajte samo taj popis: Stjepan Mesić, Josip Manolić, Vlado Gotovac, Mate Granić, Zdravko Tomac, Jadranka Kosor, Ljubo Jurčić, Zlatko Kramarić, Tonči Tadić, Milan Bandić, Ruža Tomašić, Dragan Primorac, Milan Kujundžić, Slavko Linić, Jozo Radoš, Antun Vujić i čitavo mnoštvo drugih.
Izraz „renegat” je, dakako, latinskog korijena, a označava pojedinca koji je promijenio vjeru, uvjerenje, pripadnost, odanost (lojalnost) i prešao u protivnički, konkurentski, često i neprijateljski tabor te ga raniji suborci smatraju odmetnikom, heretikom, otpadnikom, odrodom, prebjegom, pa i Judom, izdajicom.
Odluka Josipovića da napusti SDP počiva na iluziji tako tipičnoj za političare: da je on i samo on zaslužan za pobjedu na izborima 2010., kao i za sve ove glasove koje je dobio 2015., a da su za poraz krivi drugi – Zoran Milanović, Vlada i vodstvo SDP-a koji, navodno, nisu željeli prihvatiti i provoditi njegove famozne reforme svedene pod fantomske pojmove „Druga Republika” i „Pravi put”.
U intervjuu koji je 12. veljače 2015. dao Media servisu, Josipović je sažeo svoje viđenje razloga zašto se kani nastaviti baviti politikom i zašto se ne želi vratiti u SDP: ”Kad imate iskustvo petogodišnjeg mandata predsjednika, kada imate milijun i sto tisuća glasova iza sebe, kada imate ozbiljnu reformu na pameti, onda se ne bavite stranačkim obračunima. Zasigurno nisam taj koji će se uključivati u unutarstranačke borbe ni u SDP-u, a ni bilo gdje drugdje.”
Josipović, dakako, naivno, narcisoidno vjeruje da i dalje ima milijun i sto tisuća glasova, iako baš svatko zna da pretežiti dio tih glasova zapravo pripada strankama (bilo ih je čak 17) koje su ga podržale na izborima, a najveći dio upravo SDP-ovim glasačima koji bi glasovali za bilo kojeg predsjedničkog kandidata iza kojeg u zagradi piše SDP.
Ostavimo ipak po strani bivšega predsjednika koji vjeruje da će ga povijest pamtiti kao onog koji je omogućio utamničenje „sedamdesetak važnih ljudi” (jer je predložio ustavne promjene o tome da kaznena nedjela ratnog profiterstva i kriminalne pretvorbe ne zastarijevaju), iako je znatno vjerojatnije da će ostati zapamćen jednostavno kao predsjednik koji nije dobio drugi mandat.
Pozabavimo se dvojbom pred kojom se našao predsjednik-gubitnik: vratiti se u bivšu stranku i unutar nje se boriti za uvjerenja, utjecaj, reforme, vodstvo i moć ili stranci kazati „pa-pa”?
Svatko od nas često se nađe u sličnoj situaciji, pred dilemom ostati ili otići – na nekom dosadnom predavanju ili kazališnoj predstavi, ali i otići li iz braka, obitelji, „klape” poznanika i prijatelja, vjerske, političke ili nevladine organizacije, pa i same zemlje u kojoj živite.
Iako je dvojba ostati (i biti nezadovoljan) ili otići (i prihvatiti rizik neizvjesnosti) vrlo česta među nama homo sapiensima, znanstvenici – prije svega psiholozi, antropolozi, biolozi i sociolozi – toj dvojbi nisu poklanjali veću teorijsku i istraživačku pažnju.
Postoji jedna, ali vrijedna, iznimka od tog pravila, a ime joj je Albert O. Hirschman!
Taj ne tako davno preminuli američki, ali i njemački i europski (po rođenju i prvoj trećini života) inovativni i eksperimentalni politički i ekonomski mislitelj (taj pojam koristim jer mislitelje smatram važnijim od formalnih „znanstvenika”), živio je punih 97 godina (od 7. travnja 1915. do 10. prosinca 2012.) nije nepoznat našoj stručnoj javnosti. Zasad su na hrvatski prevedene tri njegove knjige. Davne 1991 objavljena je „Strasti i interesi: Politički argumenti u prilog kapitalizmu prije njegova trijumfa”; 1999. „Retorika reakcije”, a 2010. knjiga koja sadrži odgovor na pitanje „Zašto je Ivo Josipović (kao metafora svih stranačkih bjegunaca, otpadnika) pobjegao iz stranke koja mu je bila majka-dobročiniteljica?”.
Knjiga nosi naslov „Izlazak, glas i lojalnost”, uz podnaslov „Reakcija na propadanje tvrtki, organizacija i država”.
U njoj Hirschman pokušava i uspijeva objasniti kakvi izbori stoje pred članom neke organizacije (političke stranke, tvrtke, kluba, obitelji, nevladine udruge, pa i zemlje) kad postane njome nezadovoljan, pa mu daljnji boravak u njoj izaziva, kako kaže, „grčeve u trbuhu”.
Hirschman pokazuje da uvijek postoje samo jedan izbor: ili „izlaz” tj. napuštanje organizacije ili „glas” (u originalu voice; u duhu hrvatskog jezika moglo bi se kazati – „dizanje glasa”). Pisac objašnjava kako je ključni čimbenik odluka hoće li pojedinac ostati u organizaciji i dići svoj „glas” nezadovoljstva i boriti se za vlastite stavove ili pak izabrati „izlaz”, što će reći lojalnost odnosno vjernost, odanost, privrženost ili ako vam je draže ljubav prema organizaciji. U konkretnom slučaju stranci ili partiji – SDP-u.
Pojedinci oskudne ili ništavne lojalnosti, dokazuje Hirschman, lakše se odlučuju za „izlaz”, a ljudi zavidne i visoke odanosti (takvim se trenutno kod nas čini dr. Drago Progomet koji slobodno govori, ali ostaje u HDZ-u) u pravilu se odlučuju za „glas”, za borbu za vlastita uvjerenja, mišljenja, vizije i projekte u organizaciji, u konkretnom slučaju stranci.
Dokazuje i to kako u autoritarnim, despotskim, posebice totalitarnim i zločinačkim organizacijama (primjerice lopovskoj, posebice mafijaškoj bandi) nema previše prostora za „glas”, pa je „izlaz” vjerojatniji izbor.
Kako su hrvatske političke stranke neke vrste političkih sekti kojima vlada stranački šef ili uska stranačka oligarhija, prilično je logično što se brojni stranački članovi odlučuju za logiku „pa-pa”.
Još i važnije: kako veliki broj ljudi ulazi u stranke zbog čistog, zapravo prljavoga, karijerističkog računa ili da bi ostvarili neki konkretni osobni interes, logično je da je njihova stranačka lojalnost niska ili da uopće ne postoji te se pretvaraju u međustranačke ptice selice.
Bivši hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, u SDP je ušao manjim dijelom zbog svojih „antifašističkih” i „socijaldemokratskih” nazora, već uglavnom zato da bi ga ta stranka predložila i podržala kao predsjedničkog kandidata.
Kad je ta „njegova” stranka ispunila to poslanje i kad je izgubio izbore, a ne želi samom sebi i javnosti priznati da je za to ON kriv – jer prvim mandatom nije zaslužio drugi – odlučio se za „izlaz”, a ne za „glas”.
To je prilično jasno i kazao: „Nisam taj koji će se uključivati u unutarstranačke borbe ni u SDP-u, a ni bilo gdje drugdje”.
Ono što međutim ne zna (jer nije čitao Hirschmanovu knjigu): bivše stranke, baš kao i druge organizacije znaju biti opaka zlopamptila i osvetnice-goropadnice koje vam mogu zagorčiti, pa i ugroziti život, posebice u društvima, kao što je hrvatsko, u kojem su političke stranke gospodarice svega i svačega, pa i osobne slobode i utamničenja.
Kad i ako osnuje vlastitu stranku (može je slobodno nazvati Hrvatska antifašistička stranka; samo mora pripaziti na vickastu skraćenicu HASO) srest će se s još jednom gorkom istinom: i onih „milijun i sto tisuća glasova” za koje još uvijek vjeruje da pripadaju njemu – jer ih je dobio na izgubljenim predsjedničkim izborima – zapravo su, najvećim dijelom, vlasništvo političkih stranaka, posebice SDP-a.
