Dvadesetpetogodišnji Mate Rimac osmislio je i konstruirao Concept One, jurilicu na električni pogon koja može biti i vaša za 750 tisuća eura. Ako baš ne možete skupiti toliko, pričuvna kupovina je Greyp – elektrobicikl koji ide 65 na sat…
Kad sam bio klinac dizao sam se užasno rano, već negdje oko pola sedam. I tako sve do petog-šestog razreda. Nije mi dakle bio ni najmanji problem ustajati se ujutro za školu, još za debelog mraka; bila je to kvaliteta koja danas svakako ne krasi moj ionako osebujan karakter.
U to doba nije bilo naprava za reproduciranje crtića, iPada, računala i sličnih čuda tehnologije, kojim danas roditelji neutraliziraju svoju dječurliju. Moj neutralizator bio je crno-bijeli portabl televizor crvene boje i domaće proizvodnje, koji sam u svojoj sobi mogao gledati vikendom ujutro, pod uvjetom da ne nafrljim zvuk preglasno i ne budim starce. Na ionako škrtom programu, u to je doba bila aktualna nekakva dječja emisija kojoj se ne sjećam imena, ali u pamćenje mi se i te kako urezala paleta likova mojih godina koji su po nečemu bili posebni. Mladi klaviristi, gimnastičarke, matematički genijalci i srodna ekipa iz tog dijapazona redovno je gostovala na mom crvenom portablu svakog vikenda. Iskreno sam zavidio tim klincima koji su se izdvajali iz mase, osvajali natjecanja, svirali sa filharmonijama, putovali po svijetu i ukratko – bili drukčiji od nas ostalih.
Ja sam prestao biti klinac, nisam postao ni poseban, ali ako se zbog nervoze koju mi stvara posao probudim ranije nedjeljom ujutro, na mom LCD-u me uglavnom dočeka paleta nekih sasvim novih likova. Najprije nekakva fufica u devetstosedamdesetiosmom reality showu obavlja ispod plahte radnje sumnjivog karaktera s nekim likom, pa šaltam dalje. Onda me dočeka turska serija s poprilično irealnom interpretacijom povijesti sultana kojem svi znamo ime, a koji da je doista toliko ganjao Hurem po haremu, ne bi s vojskom pokorio ni imalo respektabilniju kvartovsku birtiju s malo jačom cugerskom postavom, a kamoli vladao s pola Europe, pa vrtim dalje.
Slijedi pjevačica u usponu, što u karijeri, što u plastičnim operacijama, pa opet šaltam. Tu je sad neka manekenka na odvikavanju od drogeštine i njezina uplakana mama koja žali što ju je poslala u bijeli svijet kad je imala 15 godina; što ću nego okrećem program. Eto onda i ekskluzivni izvještaj o onima za koje nitko zapravo ne zna što rade u životu, ali su se lijepo obukli za zagrebačku špicu, pa gasim…
Čitav tekst dostupan je u izdanju broj 200 (ožujak 2014.)
